Vjerojatno poslije rata nije bio zanimljiviji i neobičniji vikend kao onaj od 4. – 6. travnja ove 2008.godine. U petak navečer ugošćavam Dalibora Jozića, lika iz mojih nedavnih priča na ovoj stranici i u listu Svjetlo riječi. Održava obećano i s djevojkom dolazi da uruče pozivnice za vjenčanje u kolovozu ove godine. Poslije vjenčanja u Rami, kažu da će doći živjeti na Ivančevo. Prva priča. Da nije kao što jest, bila bi u potpunosti normalna i logična za sve ljude. Međutim, obzirom da svi putevi već godinama iz Vijake vode ka Zagrebu ili dalje, a put budućeg bračnog para vodi u kontra smjeru prema Vijaci, mnogi niječu glavom i odmahuju rukama. Sjetim se fra Zvonke koji redovito na misi napominje da ako netko čini nešto što bi u nekim prijašnjim okolnostima bilo normalno, danas je to gotovo za osudu. Ili za javnu sablazan.

Sutradan, u subotu 5. travnja svi putovi vode prema Tribiji, odnosno lokalitetu zvanom Labaševica. Kada se na nekom mjestu okupi tri puta više stanovnika nego što ga ima to mjesto, onda je to s nekim posebnim povodom koji je ekstremno važan. U današnje vrijeme obično su to tužne zgode, no ova je prigodna. Razlog okupljanja , stari običaj poznat kao – na šljeme. Nakon više od 20 godina za nepun mjesec dana nikao je novi objekat vlasništvo Gabrijela Delića koji živi i radi u Vogošći.

Ispred kuće goste dočekuje uz Gabrijela i njegov otac Vinko. Iz objekta čuju se glasni taktovi poznate narodne pjesme. Ovakvi običaji bez nje ne mogu. I bez pića. I bez trpeze, one naše. Svi susjedi stigli : njih 8. Dosta Gabrijelovih prijatelja i poznanika s posla i majstora čijih je ruku ovo djelo. Na stolove se iznose tradicionalna jela i pića. Tu je i šampanjac. Saznajemo da uz glavni ima još razloga. Vinku je rođendan i imendan. Sedamdeset devet godina ima. Na torti dvije svijeće s brojevima 7 i 9, a vele nisu stavili 79 svijeća jer bi za gašenje trebao kompresor. Ugodna i vesela atmosfera. Pjesma , ples i kolo. Sve štima, a nitko nije pod utjecajem maligana. I to danas baš nije svakodnevnica. Ekipa, očito dobra i uhodana.

Uz Vinka (79) brat Jozo (88) i sestra Janja (86). Zajedno imaju 253 godine i dobro zdravlje. Život ih nije mazio, ali zato ovdašnji zrak, voda i šuma izgleda jesu. Gledam susjede i volio bih da im zavirim u dušu jer poneku suzu radosnicu i sreću na licima vidim. Srce im je vjerojatno k'o susjedni Lauševac. Bili su se prestali nadati da ova sela imaju šansu. Mislili su da je i Bog od nas okrenuo leđa. Govorili su mi da sam posljednji Mohikanac. Satisfakcija je ovo i meni i njima.

Malo zavirujem u povijest. Delići su se doselili oko 1875.godine od Krivaje. Prvi koji se spominju su Ivan i Jozo Delić. Ivan je imao s Janjom Šimić iz Lipnice kod Tuzle sina Iliju (rođ. 1850.), te kćeri Mariju i Jelenu. Jozo je sa ženom Marijom Šimić imao sina Matu (rođ. 1855.) i kćeri Katu i Luciju. I tako je počelo. U zemljopisnim mapama uz rijeku Krivaju postojao je i lokalitet Delića luka. Delići su u Tribiji znači preko 130 godina. Sada su razasuti i ima ih u Njemačkoj, Austriji, Kanadi, Hrvatskoj.

Opraštamo se i ostavljamo Labaševicu u prazničnom veselju. Oblaci se polako razilaze kao da traže i krče put vlasniku nekog novog objekta u izgradnji. I ne slute da je već pala odluka: tek izgrađeni objekat dobit će novog susjeda – još jednu građevinu. Dva brata i dvije kuće, a između ona - stara obiteljska. Da svjedoče budućim generacijama o prohujalim vremenima. Staro i novo ili staro i mlado, iskustvo i mladost, kombinacija koja pobjeđuje. I sve začinjeno s dosta ljubavi prema danima iz djetinjstva, roditeljima i onome što se zove rodna gruda.