|
KAD LABAŠEVICA
SLAVI |
|
Piše: Boško ANDRIĆ |
|
Vijaka, 07. travnja 2008. |
|
Vjerojatno poslije rata nije bio
zanimljiviji i neobičniji vikend kao
onaj od 4. – 6. travnja ove
2008.godine. U petak navečer
ugošćavam Dalibora Jozića, lika iz
mojih nedavnih priča na ovoj
stranici i u listu Svjetlo riječi.
Održava obećano i s djevojkom dolazi
da uruče pozivnice za vjenčanje u
kolovozu ove godine. Poslije
vjenčanja u Rami, kažu da će doći
živjeti na Ivančevo. Prva priča. Da
nije kao što jest, bila bi u
potpunosti normalna i logična za sve
ljude. Međutim, obzirom da svi
putevi već godinama iz Vijake vode
ka Zagrebu ili dalje, a put budućeg
bračnog para vodi u kontra smjeru
prema Vijaci, mnogi niječu glavom i
odmahuju rukama. Sjetim se fra
Zvonke koji redovito na misi
napominje da ako netko čini nešto
što bi u nekim prijašnjim
okolnostima bilo normalno, danas je
to gotovo za osudu. Ili za javnu
sablazan. |
 |
|
Sutradan, u subotu 5. travnja svi
putovi vode prema Tribiji, odnosno
lokalitetu zvanom Labaševica. Kada
se na nekom mjestu okupi tri puta
više stanovnika nego što ga ima to
mjesto, onda je to s nekim posebnim
povodom koji je ekstremno važan. U
današnje vrijeme obično su to tužne
zgode, no ova je prigodna. Razlog
okupljanja , stari običaj poznat kao
– na šljeme. Nakon više od 20 godina
za nepun mjesec dana nikao je novi
objekat vlasništvo Gabrijela Delića
koji živi i radi u Vogošći. |
 |
|
Ispred
kuće goste dočekuje uz Gabrijela i
njegov otac Vinko. Iz objekta čuju
se glasni taktovi poznate narodne
pjesme. Ovakvi običaji bez nje ne
mogu. I bez pića. I bez trpeze, one
naše. Svi susjedi stigli : njih 8.
Dosta Gabrijelovih prijatelja i
poznanika s posla i majstora čijih
je ruku ovo djelo. Na stolove se
iznose tradicionalna jela i pića. Tu
je i šampanjac. Saznajemo da uz
glavni ima još razloga. Vinku je
rođendan i imendan. Sedamdeset devet
godina ima. Na torti dvije svijeće s
brojevima 7 i 9, a vele nisu stavili
79 svijeća jer bi za gašenje trebao
kompresor. Ugodna i vesela
atmosfera. Pjesma , ples i kolo. Sve
štima, a nitko nije pod utjecajem
maligana. I to danas baš nije
svakodnevnica. Ekipa, očito dobra i
uhodana. |
 |
|
Uz
Vinka (79) brat Jozo (88) i sestra
Janja (86). Zajedno imaju 253 godine
i dobro zdravlje. Život ih nije
mazio, ali zato ovdašnji zrak, voda
i šuma izgleda jesu. Gledam susjede
i volio bih da im zavirim u dušu jer
poneku suzu radosnicu i sreću na
licima vidim. Srce im je vjerojatno
k'o susjedni Lauševac. Bili su se
prestali nadati da ova sela imaju
šansu. Mislili su da je i Bog od nas
okrenuo leđa. Govorili su mi da sam
posljednji Mohikanac. Satisfakcija
je ovo i meni i njima. |
 |
|
Malo
zavirujem u povijest. Delići su se
doselili oko 1875.godine od Krivaje.
Prvi koji se spominju su Ivan i Jozo
Delić. Ivan je imao s Janjom Šimić
iz Lipnice kod Tuzle sina Iliju
(rođ. 1850.), te kćeri Mariju i
Jelenu. Jozo je sa ženom Marijom
Šimić imao sina Matu (rođ. 1855.) i
kćeri Katu i Luciju. I tako je
počelo. U zemljopisnim mapama uz
rijeku Krivaju postojao je i
lokalitet Delića luka. Delići su u
Tribiji znači preko 130 godina. Sada
su razasuti i ima ih u Njemačkoj,
Austriji, Kanadi, Hrvatskoj. |
 |
|
Opraštamo se i ostavljamo Labaševicu
u prazničnom veselju. Oblaci se
polako razilaze kao da traže i krče
put vlasniku nekog novog objekta u
izgradnji. I ne slute da je već pala
odluka: tek izgrađeni objekat dobit
će novog susjeda – još jednu
građevinu. Dva brata i dvije kuće, a
između ona - stara obiteljska. Da
svjedoče budućim generacijama o
prohujalim vremenima. Staro i novo
ili staro i mlado, iskustvo i
mladost, kombinacija koja pobjeđuje.
I sve začinjeno s dosta ljubavi
prema danima iz djetinjstva,
roditeljima i onome što se zove
rodna gruda. |
 |
|
|
 |
|
objavljeno na indexu: |
 |
|
|
|
|