Ide naš Ićo i tetura pokraj Stijepe Jurkića kuće. Vidi se i iz aviona da je okvasio. Klizav put, ali dobro se drži. Vidjevši nas pomalo se ukeketio, k'o biva da se ne primijeti da je pijan. Već je dva puta bio u kafiću.
- Što si se napio , pitamo ga.
- K'o jel' ja?
- Nije, eto mi smo.
- Ma nisam ni pomiris'o ljuta, veli.
- Pa šta si dva puta radio u kafiću.
- Ma, bbbudddale, iš'o se napit' vode!

Odjutrilo se. U Milice u trgovini Ićo, Marcel i još društva. Legenda do legende. Priča za pričom, jedni se drugima upleću u razgovor, ali svi se razumijemo. Kad ne treba, dakako. Iću su razljutili, vidi se brate da se puši iz njega. Kroz prozor vidimo Becu kako ide prema trgovini. Odmah zavikaše "eto ti Bece, valja ti se kupat', nema ti druge". Ićo još ljući, jer kad je sazreo za kupanje valja dobro razraditi plan kako ga namamiti.
Ulazi Beco i samo je razumio da je netko ljut.
- Ma k'o je to ljut, veli.
- Pa, feferon, zar ne znaš, Ićo će.

U prostorijama internet kluba nešto pišem. Zima, nismo još nabavili peć. Džaba što drva ima. Čujem uz stepenice koraci i mrmljenje. Eto Iće da prigleda jel' sve štima. Pravim se đoja, da sam se zamislio u pisaniji i kobajagi ne primjećujem ga. Osjećam da je blizu i dreknem se:
- Ajde reci šta ovdje piše, bit će piva.
- Olovka, k'o iz topa uslijedi odgovor.
- Točno legendo, velim. Imaš dvije.

Pola je devet. Trgovina otvorena prije pola sata,a za pultom Franjo. Tu je Marcel, eto i Iće iz pravca Cigana. Već je sve kuće obišao. U Vijaci inače jedini Ićo je dobro došao u svaku kuću i sa svakim je u fer plej odnosima. Između ostalog i zato je legenda.
- Đe si bio, pitamo ga.
- Ma kod Minke.
Slijedi stanka. Nekakav šešir, baš k'o u nekadašnjih gusara. Konta kako s markom proći što bolje.
Traži od Franje plin za upaljač i još trica i kučina , brat bratu, trebala bi jedna prosječna mirovina da sve to podmiri. Vidi da nema ništa od pazara, pa pokušava drukčije:
- Ma vratit ću ti il' odradit' nekada.
Opet ne ide.
- Pa jel'de ti si naš.
Opet ništa , osim smijeha.
- Ljepše ti je ovde nego kad si im'o trgovinu u svojoj kući, jel'de Franjo.
- De ne mudruj šta ćeš popit' , kažemo.
- Uh, dobro je, uzdahnu Ićo k'o da mu je pao teret sa srca.

Dobio konačno Ićo televizor, jest da je crno-bijeli, ali dobar ko dobar. Prošlo nekoliko dana, nema nikakvih komentara, pa je neke zanimalo šta se događa. Sakriju se i promatraju. Sve je bilo u redu dok se na televiziji nije pojavilo ženskinje. Ustaje Ićko, te ljubi ekran, te liže od dragosti.
Uhvate ga i govore mu da će ga zdrmati struja da to ne smije raditi, i tako to. Sutradan u kafiću više za sebe komentira: "Pa ja, eto ti sada možeš gledati samo utakmičurine, od njija neće eksplodirati!"

Korizma je. Većina župljana oslobodila se privremeno poroka, ali Ićko nikako da sastavi dva dana. Pola je devet, trgovine tek otvorene, hladno je, ali Ilija traži Ožujsku. Stižu sa strane opomene da je korizma, ali on ne haje. Otvori, potegnu i k'o pošten odmah vadi pola marke da plati.
"Pa treba bolan još toliko", govore mu.
"Pa nije kolko zja, već kolko se da!" odgovori, a već je razina tekućine na pola boce.

Zima je i hladno je. Vijačke trgovine ne mogu bez svojih ikona. Svi su na okupu. Ulazi Ićo i odmah je u "bubnju". Pitanje glasi: "Zašto si tom i tom (tu prisutnom) dirao ženu u autobusu neki dan". Gleda Ićo firaun, konta, ne konta. Misli se dugo,a društvo čeka odgovor. Konačno progovori: "Ma nisam je ni pipn'o, eto ako si je ti i ja sam", odgovori mužu od spomenute gospođe, a za odgovor konjačić je već na pultu.

Krenuo Ićo u prijepodnevne obilaske po kućama i već je dobar jedno pet čašica i u povratku prolazi pokraj stambene. Supruga vlasnika caffea "Sandra" Mina hoće da ga počasti s pivom ili čašicom rakije. Ma, jok, nema ni govora, Ićo ne da obraza sramota ga. Kada ništa nije pomoglo Mina daje jednu marku da popije kad već neće u kuću.
"Pa ja, daješ marku, k'o veliš svakako ću je potrošit' u tebe u kafiću", odgovara Ićko zamičući prema Švabinoj kući i s markom na sigurnom.

- Prodajem tri ofucane fotelje još iz vremena Daštanska.
- Bolja gospođa bi čuvala dijete.
- Ja bih se družio s jednom šifrom iz oglasnika.
- Prodajem šarplaninca, birano je muško šćene, otac vijački domaći, majka odlična.
- Kupio bih perilicu rublja al' s iskustvom.

- Kupujem auto-radio nov ili ukraden.
- Prodajem gnojnu cisternu.
- Kupio bi' 10 metara bukovine. Šifra: Umirovljeni penzioner.
- Darovala bih jednu trubu ekscentrične pređe.
- Tražim trokrilni ormar za vješanje.

- Prodajem yugu u očajnom stanju.
- Podijelio bi sadnice jabuka u rodnom stanju.
- Pristojan mačak s Ivančeva bez iskustva, traži iskusnu mačku za zajedničke trenutke.
- Mjesna zajednica bi izdala dio civiliziranog prostora.
- Mlad i otkačen momak, traži posao. Ne bi samo u sječu.

- Ovce i janjad, prodajem i oplođujem.
- Prodavačicu tražim. Može i mesnate struke. Šifra: Čedo, trgovac.
- Prodajem kuću s okućnicom i vanjskom zemljom. Šifra: Podstanar iz Hrvatske.
- Trebam djevojku, ne da radi, nego da pije i da mi zabavlja goste. Šifra: Caffe "Sandra"
- Prod' o bi kravu, 'itno mi potrebite pare. Nije baš debela, al' nije ni luda.
- Kupujem kuću od čistog vlasnika. Šifra: Federalac.
- Prodajem trosjed u kvaru.
- Prodajem kuću u etapama. Krov je prodan. Šifra: Nema raja, bez rodnoga kraja.
- Imam TV, al' bi ga prod'o radi mane: na pola dnevnika izgubi glas.

- Koljem po kućama s vlastitim alatom. Šifra:Antelja
- Prodajem stroj za rezanje kutova-ćoškalica. Šifra:Pavan
- Stigla je humanitarna: yogiji za 1.5 osobu i peći od 4000 i 5000 kalcija. Pitati paroka.
- Dobru kobilu, ergela Lazetovica, ujahana i vozi gumarice, mijenjam za mobilni ili tandžaru. Šifra: Jeronim i Šimo

Pušta se u probni rad kablovska TV u Vijaci. Sjatilo se mnoštvo i gledaju Hasagića kako se penje na stub i zapovrnula se priča. Usred diskusije predsjednik Mjesne zajednice veli Marcelu da će biti i jedan bezobrazni program što će se puštat samo iza ponoći.
Uljuti se Marcel, čuje se do Stanešine kuće:
- Nemojte lagat' to vam je parok naredio. Ma uostalom šta mene briga ja ću gledat' TV Pink.

Travanjski dan. Kiša da Bog sačuva. U Čedija u trgovini društvo na okupu: Paćan, Marcel, Švabo, Dr. Tomo, Župan, Stijepo Anđice itd. Tema:Marcel priča kako je prvi put vozio zrakoplov.
"Pitaju mene kol'ko si brzo vozio auto? Ma, velim, između Njemačke i Nizozemske prilazio sam 200 i kusur, nema govora", započinje Marcel.
I tako kad je već postao malo iskusan, veli mu kolega Janko "hajde ti vozi dole,a ja ću kad se ti digneš".
"De nam reci na kolko se u tebe diže", pitaju ga.
"Pa, na jedno 300 - 400 metara" veli Marcel.
Ulazi u kabinu, ali veli potijesna, mali prostor.
"Pa zato piloti i moraju biti mršavi, inače bi zrakoplov uvijek padao na nos", vele mu.
"A ljepote kad se konačno digneš", uživio se Marcel.
U nebeskim visinama zamjenjuje ga kolega, a Marcel stupa na scenu i zavodi jednu od ljepotica.
"Ko si ti?" pita ga.
"Pilot", pohvali se Marcel.
"I šta bi?", pita Švabo.
"Prvo se prepade, kako može zrakoplov bez pilota pa kad mi svitla šamarčinu" završi Marcel.

Jugoslavenska armija 13.6.1959.g. u Marcelovoj jedinici u Trebinju biraju kandidate za snimanje filma.
"Ide žena i pokazuje tko bi mogao glumiti", priča Marcel i stoji mirno.
"Pa kako može žena zapovjedati u vojsci", veli jedan od slušatelja.
"Ma šuti kad pričam".
Marcel je izabran, treba ga obući, odijelo i sve ostalo u Robnoj kući.
"Pa jel' tada bilo odijela i Robne kuće", pita Švabo.
"A, budale, kako nije".
Kreću scene, film se zove "Noći i jutra". Nikome nije poznat takav film, zapitkuju ga, izazivaju, dok Marcelu ne dodija:
"Ma šta se vi razumijete u film" i ode u drugu trgovinu.

U posjet svojima stigao jedan Vijačanin i da bi mogao u tuđini gledati rodni kraj slika li slika. Zimska seoska idila, ubilo se. Slikao je i susjede,prijatelje,njive,goveda i sve što mu je došlo pred kameru. Stari susjedi ga pitaju hoće li dobiti slike, a on će:
"Ja ću vam odmah poslati slike internetom čim dođem svojoj kući."
Dvoje sedamdesetogodišnjaka govore da oni i ne znaju šta mu je to,a dotični, nekadašnji dobrostojeći fizički radnik začuđeno će:
"Čuj, pa zar vi ovdje nemate interneta?"
Čim zamače za kuću stara će: "E moj djede, jest mi žao djeteta!"

Stigao neki dan jedan naš zemljak iz inozemstva još od djetinjstva prilično nepouzdan. Govori o poslovima, silnim parama, nudi aranžmane i zaposlenja (a dok govori masira si kičmu od teškoga rada). Predlaže konkretno: ima jedan posao koji bi zajednički preko interneta realizirali, dobit pola - pola. Samo veli, imate li vi skender (nije Kulenović, već obični skener) da bi neke dokumente mogli preslikati. Uvjerimo ga nekako da ćemo to brzo nabaviti.
"Može li vaš internet dobaciti svađe u svijetu jer kod mene more i u Australiju i Ameriku, đe 'oćeš", veli sugovornik.
"Ne može", velimo mi "može samo do Šiminog".
"E, j..... onda ništa od posla".

"Ispovijed o Božiću i korizmi dobro je pohađana, bila je zajednička molitva, stariji se poštivaju, uredni su, vrlo dobri radnici, ali slabo paze na trijeznost." Blagoslov kuća 1926.g. fra Jozo Filipović, župnik