Slaganje traje dok se ne dobije svojevrsna, od drveta napravljena piramida, čije je dno na granicamaocrtanog kruga, a vrh (kapa) na vrhu vitla. Kapa se pravi od manjih komada drveta, a njezina izrada zahtijeve vrsno umijeće. Na kapu se stavlja paprat i komad lima. Kada je žežnica već oblikovana sve eventalne šupljine se popune sitnijim komadima drveta, to je tzv. šajbanje. Na paprat se stavlja sloj crne zemlje debljine 13-14 cm. Zemlja se slažeodozdo prema gore, pri čemu se jako nabija kako zrak ne bi nekontrolirano ušao u žežnicu.
Nakon svih ovih radnjipristupa se potpaljivanju žežnice. U vito se stavi krug suhih drva, a na njih žeravica što inicira potpaljivanje. Prvih 3-5 od 14-15 dana, kokliko traje cijeli proces, zove se parenje. Naime, tih prvih dana sva se drva u žežnici osuše, vito se u međuvremenu pretvori u ugalj, što je znak da je parenje završeno te će uskoro nastupiti kađenej cijele žežnice. Na dnu žežnice se uspostavljaju ladovi.To su šupljine koje dovode dovoljne količine zraka. Oni se svakih 24 sata mijenjaju, tj. jedni se začepe,a na drugom mjestu se otvore novi. Ovo je potrebno kako bi vatra mogla kružiti, što omogućava ravnomjerno sagorijevanje materije.
Stvaranje uglja ide odozgo ka dolje. Stoga palilac buši rupe od kape prema dnu u visini 30-40 cm. Kroz rupe u početku izlazi bijeli, a kasnije plavi dim. Plavi dimje i garant da se u tom dijelu žežnice iskadio ugalj. To je istovremeno i signal da je vrijeme za zbijanje žežnice. Nakon zbijanja kroz kapu se u žežnicuubacuje određena količina drveta, to su tzv. hranjenja. Za hranjenje se ukupno potroši oko 2m2 drveta. Za 24 sata žežnicu treba 2-3 puta zbijati i isto toliko puta i nahraniti.
Poslije završenog procesa žežnicu treba ohladiti najmanje dva dana, nakon čega se može početi vaditi ugalj. Ukoliko se pri vađenju pokaže vatra treba je ugasiti po mogućnosti vrelom vodom. Najkvalitetniji je grabovi ugalj, a u našim krajevima uglavnom se kadio ugalj od bukovog drveta. 19.04.2007.

Neizostavna komponenta u lancu proizvodnje i prerade željeza bio je drveni ugalj. Bilo da se radilo o taljenju rude u talionicama ili o preradi sirovog željeza u kovno ili pak o izradi željezne trgovačke robe u vignjevima i majdanima , svugdje je morala biti prisutna žeravica sagorjelog drvenog uglja.

Još od sredine prošloga stoljeća palioci uglja iz vijačkih sela bavili su se ovim poslovima, točnije, sve dok koks nije zauzeo primat u vareškoj željezari, palioci uglja su imali osigurano tržište. Nakon toga ovaj se zanat polako gasi. Istina, održao se još u selu Oćevija gdje i dan danas služi majstorima u njihovim majdanima.

Prva zadaća prije postavljanja žežnice je pronaći tzv. Plac. To je ravna površina zemljišta na kojoj majstor (ćumurdžija) ocrtava krug, čija veličina ovisi od veličine planirane žežnice. Nakon toga se u središtu kruga od sirovih komada drveta počinje praviti vit'o koji se uzdiže okomito do visine oko 4 metra, a svojim izgledom podsjeća na dimnjak. Od vitla ka završetku kruga postavljaju se uzdužne cjepanice tzv. lašajnderi. Oni ne smiju u jednom komadu biti duži od 40 cm, a postavljaju se tako da se svaka naredna, od završetka prethodne cjepanice pomjera lijevo ili desno za 5-6 cm, što je potrebno zbog strujanja zraka. Na lašajnder se horizontalno postavljaju ceplje normalne dužine oko 1 metar, a nazivaju se podžežnice. U početku se slažu sitnije ceplje i to tako da se postavljaju uspravno s blagim nagibom na vit'o. Kasnije se koriste i krupnije cjepanice. 04.02.2007.

U Vijaci i okolnim naseljima proizvodili su se uglavnom čavli, za čidu su izradu vijački kovači bili pravi majstori. Čavli su redovno imali turske nazive: onaka (on=10), njih 10 na oku, šestenjaci (tj. njih 60 na oku), čepernjaci (dugački čeper , što znači pedalj pritisnut o stol). Po potrebi ih nazivaše i parmakaši (za parmake), baskinjaci (za ograde), direkaši, kaplamaši, šašavci, šištenjaci za daske na krovu, itd.
Čavli iz vijačkih vignjeva prodavali su se diljem turske carevine. Proizvodnja jednog vignja iznosila je godišnje, računajući 250 radnih dana, oko 200 tovara robe. Za 100 oka gotove željezne robe bilo je potrebno oko 160 oka sirovog željeza.
Po dr. Vinku Mikoljiju ("Povijest željeza i željeznog obrta u Bosni") 1850. godine u okolici Vijake , u Radoševićima, Krčevinama, Kokošinjcu, pa niz rijeku Krivaju u Magulici, Dištici, Jelaškama i Stipinu Hanu, sveukupno je bilo oko 60 vignjeva. Međutim, broj vignjeva u drugoj polovici 19. stoljeća počeo je naglo opadati. Trgovci željezom su raznim mahinacijama vezivali kovače za sebe koristeći i najmanju trenutnu nevolju svakog vlasnika i suvlasnika kovačke radnje. To im je naročito uspijevalu u doba kriza, buna, velikih poplava, dugih suša ili drugih nepogoda koje su kočile proizvodnju i preradu željeza, a rudare i obrtnike prisiljavale da se zadužuju kod trgovaca. Posljednji vignjevi u vijačkom kraju prestali su s radom pedestih godina prošloga stoljeća. 25.11.2006.

Kad bismo se vratili par stoljeća unatrag u vrijeme kada je bat teških maljeva i škripa drvenih uređaja odjekivao kroz cijelu planinu Zvijezdu, Vijaku i okolna mjesta zatekli bismo ih u sasvim drugačijem izdanju. Svi stanovnici naselja, od djece do staraca, radili su isključivo oko željeza . Bilo da su kao rudari vadili rudaču ili da su kao smiočari i dimači talili rudu u talionicama, bilo da su u samokovima prerađivali sirovo željezo u kovno, bilo da su u vignjevima izrađivali željeznu trgovačku robu ili da su kadili ugalj za talionice, samokove i vignjeve. Neka čudna "željezna groznica" vladala je ovim krajem.
U procesu dobivanja željeza vignjevi ne dolaze na prvo mjesto, ali su se upravo oni najduže održali te još uvijek su u sjećanju ovdašnjih starijih ljudi.
Vignjevi su kovačnice u kojima se izrađivala sitnija roba. Građeni su od drveta, a bili su u sastavu majdana. Vignjari su od majdandžija ili trgovaca željeznom robom preuzimalu na preradu poluge i smotke koje kasnije na ognjištima usijavaju i prebijaju u "palatke", a ove opet istežu u šipke i prerađuju u trgovačku robu. Za različite krajeve izgrađivale su se i različite poluge, posebno konjske potkove, a posebno za klince. Kovači su se uglavnom dijelili na pločare i klinčare. Ploče i klinci predstavljali su robu koja uvijek ide.
Kao gorivo za ognjište služio je drveni ugalj. Žeravicu su potpirivali mijehovi. To su dvije mješine od kože i drveta koje je pokretala ljudska snaga. Oba mijeha pušu naizmjence - dok jedan puše, drugi se nadima. Jedna strana mijeha je nepomična, a protivna se diže i spušta. Kada komad željeza (poluga) u žeravici dostigne odgovarajuću temperaturu, kovač ga vadi iz ognjišta i na nakovnju obrađuje u željeni predmet. 18.11.2006.

U ono vrijeme, kada su se naše njive zlatile od zrele pšenice, raži, kukuruza, ječma i drugih žitarica, i kada su ljudi više nego danas bili ovisni o plodovima svojih ruku, život na selu je bio nezamisliv bez vodenice. Ona je predstavljala dio dugog procesa ka stvaranju kruha koji je morao biti tvrd, ali istovremeno i sladak.
Po sjećanju starijih do četrdesetih godina prošloga stoljeća na području MZ Vijaka bilo je 37 vodenica. Od toga je na rijeci Tribiji bilo 11, na Kruškovici 8, na Ravančici 8, na Vijačici 3 te ostale na manjim potocima (3 na Dolovima, te po jedna na Krajnjoj rijeci, Pavlačku, Crnom potoku i rotu).
Svako imućnije domaćinstvo imalo je svoju vodenicu. Izvjestan broj bio je podignut na "dioničarskoj" osnovi (tzv. redovničke vodenice) gdje se radilo po načelu "posredovnika". One obitelji koje nisu bile vlasnici (niti suvlasnici) vodenice morale su plaćati ujam od 5 do 100 kg samljevenog žita. U ljetno vrijeme, kada bi zbog suše ovdašnji potočići i rječice osiromašili vodom žito bi se mljelo u vodenici na rijeci Krivaji (tzv. Paočnjak vodenica). Ona je bila u vlasništvu Selakovih.
Poratna je industrijalizacija odvela muškarce u rudnike, željezare i pilane, a zemlju je prepustila neradu. Vremenom su poplave i nemar odnijeli sve i jednu vodenicu, a nove se nisu podizale. Neposredno pred rat na mjestu stare Ivanovića vodenice u Lučici je sagrađena nova vodenica. Iako je u ratu potpuno uništena , ostat će zabilježeno da ju je gradio pok. Božo Filipović iz Krčevina, a vodeničar je bio Ivica Pavlić. 04.08.2006.

Vodenica je objekat od drveta napravljena uz neki od vodotokova (rijeka, potok). U blizini je brana koja usmjerava vodu u jaz podignut iznad razine vodenice. Jaz se završava lađom, odakle voda ide prema badnjo pod većim padom kako bi pokrenila vodeno kolo. U prijenosu sile s kola nagornji pokretni kamen (koji je kao i donji u obliku kotača i stoji horizontalno) krije se način rada. Naime , kako kolo stoji u horizontalnom položaju iz njegovog se središta okomito diže preslica (osovina) koja prolazi kroz donji (nepokretni) kamen, te svojim završetkom, prirjom (izdužena metalna ploča usječena u gornji kamen) omogućuje okretanje gornjeg kamena. Iznad gornjeg kamena nalazi se koš koji je ljevkastog oblika. U koš se stavlja žito u zrnu koje uz pomoć čeketala naizmjenično pada kroz šupljinu gornjeg kamena. Usljed trenja koje inicira svojim okretanjem gornji kamen, žito se melje, te se zahvaljujući okolišu brašno usmjerava prema košu za brašno. Na ovakav način, u ovoj se vodenici moglo za 24 sata samljeti oko 200 kg žita što opet ovisi o vlažnosti zrna. Određenim kajlama može se regulirati razmak između dva kamena. Širi razmak osigurava krupnije brašno, a uži sitnije. Kada dugim radom kamenovi postanu glatki, moraju se skinuti te posebnom alatkom - sječivicom potkresati.

Sapni puce mlada udovice
sapni puce, puknut ce mi srce
sapni bolje, puknut ce na troje.

-o-

Oj curice roze bluze
a sto jadna stara uze.
Kako ces mu trpit bradu
na tom tvome licu mladu?
Kako ces mu trpjet brke
na te tvoje oci mrke?
Kako ce ti ljubit djeda
o , ta tvoja usta medna.

-o-

Oj, Ilija mlado momce
sto se ne zenis?
Djevojke ti put prilaze
jutrom, vecerim!
Neka, neka, nek' prilaze
moja proci nece.

-o-

Ja na sijelo, ljudi veceraju
ja sa sijela, orozi pjevaju.

-o-

Grlo moje vene kad' ne pjeva
kao cvijece kad' se ne zalijeva.

-o-

Kad zapjevam tri me gore cuju
cetiri me curice boluju.

Napomena: Poznate kose "Stjepankuše" kovale su se u Stipinu Hanu u blizini Vijake (uz rijeku Krivaju).

Ovo je zvono već nakon pet godina napuklo. Vjerojatno, to se dogodilo zbog nepravilnog načina zvonjenja. Trebalo ga je poslati na prelijevanje. Fra Lujin suradnik, tadašnji vijački župnik fra Berislav Lacić, putovao je u tu svrhu u Zagreb, da bi u ljevaonici zvona "Krivin Lebiš" ugovorio prelijevanje zvona. A taj fratar, veseljak, učinio je nešto slično onome što se priča za nekog malog Marinka iz Splita, da je našao dugme i onda ga poslao tati u inozemstvo, da mu na dugme prišije kaputić. I fra Berislav je, naime, imajući samo jedno napuklo zvono, tražio da mu naprave dispoziciju tonova za četiri zvona – doduše skromnih veličina – skupa s ovim koje se ima preliti. Napravili su mu dispoziciju B-DES-ES-F, s tim da bi najveće zvono imalo težinu 303, a najmanje 90 kg. Zatim je on, u prigodi jednog povoljnog raspoloženja, sklonio svog prijatelja, bogatog industrijalca Ljubu Crvenkovića, da taj financira izlijevanje jednog zvona, koje će biti njegov zavjetni dar i nositi natpis po njegovoj želji. Kad je ono bilo izliveno, stavljen je natpis: U ČAST GOSPI OLOVSKOJ / DA POVRATI SVIJETU MIR / NA SPOMEN SVOME OCU / POK. MIJI CRVENKOVIĆ / BIVŠI INDUSTRIJALAC SA ZVIJEZDE VIŠE VAREŠA / KRVAVE GODINE 1941.
Zvona za crkvu u Olovu bila su gotova u jesen ratne godine 1941. U Olovu su već dizani i svladavani ustanci protivnika NDH pa nije bilo uputno dovoziti zvona odmah u Olovo. Kako je tada bila postavljena šumska pruga do u Tribiju (kod Vijake), zvona su tu dovezena i skrito smještena u magazu prakaratura Mije Delića. Nekako je uspjelo sačuvati ih, iako su u toj kući od strane partizana vršene jednom premetačine.
Po svršetku rata zvona su ubrzo dopremljena u Olovo. Izgleda da je dopremanje išlo rutinski, tako da u fra Lujinim bilješkama nema ništa o tome.
Problem sa zvonima se pokazao kada je trebalo podići toranj za zvona, pošto crkva ni do danas nema takvog izgrađenog tornja. Drvo za takav toranj bilo bi odviše skupo. Netko se sjetio da bi se zvona lako mogla postaviti u otvorene prozore s jedne i druge strane atrija pred pročeljem crkve : ti su prozori oko pet metara iznad zemlje,a široki oko metar i pol. Za smještaj zvona u te otvore lako je zavarivanjem izraditi konstrukcije od šipki kutnog željeza. U Varešu se može nabaviti taj materijal,a ima i majstora koji ćem to izraditi za olovsku crkvu bez naplaćivanja svog truda. I doista, po uputi ing. Vinka Renovskog, takve dvije konstrukcije izradili su dvojica ili trojica varilaca, od kojih je fra Lujo zapisao ime: Anto Pavlić-Mišković.
Popriličan problem je nastao s dopremanjem konstrukcije zvona u Olovo, jer tada nije bilo ceste od Vareša do Olova. Željeznicom preko Podlugova i Zavidovića otpremiti ih, nije dolazilo u obzir: zakonitim putem to ne bi nikako išlo u ono vrijeme kada se svaki rad za crkvu smatrao u neku ruku protudržavnim. A prošvercovati nije bilo moguće, budući da bi roba morala prolaziti kroz četiri magacina. Šumskom prugom do tribije išlo bi već lakše, jer su tu željezničari većinom katolici i simpatizeri. No, glavni je problem bio prebaciti ih od Vareša do Tribije, oko 10 km. Ipak neki ljudi iz Javornika, prihvatili su se tog posla, da prebace konstrukcije na samaricama. Konstrukcija jest doduše glomazna (150x150x50 cm), ali jedna nije odveć teška za tovarnog konja. K tome ima i zgodan urez kojim može malegnuti na samar.
Dok su natovareni konji išli laganom uzbrdicom od Vareša do Zaruđa, sve je bilo u redu. No, tada se odatle put naglo spuštao prema Trbiji, tovar se tresao, užeta se trenjem o željezo rezala, pa su morali rastovariti. Već se počelo i smrkavati,a te godine (1945.) tuda su po šumi operirali "šumljaci". Svaki, pa i slučajni susret s njima čovjeka je mogao koštati nekoliko godina zatvora, uz užasna šikaniranja tijekom istražnog postupka. Stoga su ljudi konstrukcije samo malo sklonili i otišli kućama.
Nakon par dana naišao je fra Lujo s Milanom Sukarom (kućnim majstorom samostana u Visokom, koji je kasnije postao časni brat s imenom fra Bono). Oni su, oko jedan kilometar puta, doduše sve nizbrdo,svaljali te konstrukcije do pruge. Odatle je išlo bez problema. Utovarene na vagonete i onda na vagone, pouzdani željezničari su ih iz vagona izbacili na signalu pred stanicom Olovo, pred kuću Stjepana Rudelića. Odatle do crkve dovezao ih je zaprežnim kolima Mujo Đogo iz Olova. Pripremio : Fra Bernardin Matić. 13.02.2006.

Kada je zapoečela gradnja velebnog zdanja olovskog svetišta (koje ni sada još nije dovršeno), već slijedeće godine došlo je do zastoja pošto su neočekivano uzmanjkala financijska sredstva. Tada je fra Lujo odlučio obilaziti po Bosni i Hrvatskoj pa održavati predavanja i sklupljati milodare. On piše:
"Godine 1934. u mjesecu kolovozu držao sam u Osijeku predavanje o Olovu s projekcijama. Odsjeo sam u franjevačkom samostanu, koji je u dijelu Osijeka zvanom Tvrđava. Gvardijan samostana, o. Kapistran Geci, jednom mi je držao malu zdravicu, istaknuo kako zna cijeniti mučni rad oko gradnje nove crkve, osobito u mjestu gdje je malo katolika. Rekao je da bi i sam gradnju pomogao kada bi imao sredstava. Ali, da će učiniti što može. Čitao je kako olovska crkva nema zvona, a ova u Osijeku ima četvera zvona. On vrlo rado daje olovskoj crkvi najmanje zvono, samo da on ne imadne brige oko skidanja i odašiljanja.
Ja sam se tom daru vanredno obradovao i odmah pošao tražiti poznanike i radnike. Bio je 10. kolovoz. Živo sam želio da zvono već na veliku Gospojinu prozvoni u Olovu. Stoga sam s osječkim kapucinom fra Grgom Pašalićem (rodom iz Hercegovine), pošao do željezničkog magazina i tu smo, doznavši da je magaziner također Hercegovac, zamolili ga obadvojica kao zemljaka, da zvomo bude što prije poslano. Obećao je da će, ako ga dopremimo do 17 sati ići brzovozno. Požurili smo i tako predali zvono. "
Fra Lujo nastavlja: "Kada sam na povratku 12.8. naišao kroz Zavidoviće gdje se od glavne željezničke pruge odvaja šumska pruga za Olovo, našao sam jednog poznatog željezničara i upozorio ga da ima biti pretovareno jedno zvono za Olovo, te ga zamolio da uredi sve kako bi ono prispjelo do Velike Gospojine. On mi je, uz osmijeh, rekao da je zvono već u magazinu i da danas ide dalje. Ja sam radostan krenuo do Visokog.
Dana 13.8. navečer, po običaju stigao sam preko Ivančića do Olova. Pozdravivši Gospu sa stijene Kleka iznad crkve, opazio sam da tesari grade tornjić. I oni su mene opazili pa poslali preda me jednog dječaka da zaište "muštuluk", uz poruku - Došlo je zvono odnekle iz svijeta. Ništa nije plaćeno osim jedan dinar za tovarni list. Bio sam Bogu i Gospi iskreno zahvalan za uslužnost sviju o kojima je ovisilo da sve prispije u pravo vrijeme. "
Tako je uoči Velike Gospe godine 1934. u Olovu prozvonilo zvono. Na njemu je natpis: JOSIPA JE SVETOGA GLAS , SMRTNI ŠTO NAM UBLAŽUJE ČAS. 18.01.2006.

...Treba zabilježiti: 1778. miseca aprila na 12., laik Nikola Novaković, iz Vijake rodom, od 40 godina otprilike, budući ovde u Sutisci sakristanom, na drugoj večernjoj, to jest baš na Cvijete (Cvjetnicu), užegav svijeće na o/l/taru, kao što je običaj, i kada se svi fratri slizoše u kor, onda on uzmavši jedne silajpuške (puške koje se stavljaju za pas) i još štošta iz sakristije zavjeta (koliko smo mogli zapaziti) pak /krene/ na Sjenokos (samostanska livada u Sutjesci) mahom, doklem se večernja govorila i litanije pjevale. Ter privarivši momka kod štale, izmakne mu konja najboljega govoreći : Izašli su fratri u Milankovac (dolinica prema Ratnju) ter hoće malo konja projahat, jerbo se zaležao". I to je u habitu otišao, nit mu je momak vidio pu/ša/ka silahija, bile bo su pod habitom.
I tako, odsedlavši obde konja (njekoga zelenčića), budući /da/ se desilo sedlo onde u štali, ter uzjašiv, hajde putem u Ratanj, kako je konj mogao. I u Ratnju napio se rakije i ostavio habit u Režića Petra ( a s p/i/janstva je najviše utekao). Pak odonle priko Igrišća je /tu/ noć mrkla zatekla. I premda smo u Jelaške, mahom za njim ustopice, fra Pavla, laika, i momke koji su ga tjerali čak do Igrišća, i ondi bi ga fra Pavao pristigao. Ama, nije ga mogao uhvatiti, jerbo je fra Nikola na konju dobru, a fra Pavao na nješto sekularsko /kljuseta/ uzjahao. U /ujedno/ pak nije smio suhoruk ni prionut /da ga hvata/, budući fra Nikola, oružan,prokletac. Ukratko /mi/ smo i opet u Jelaške, i u Vijaku, i u Sarajevo, ama ne mogosmo nikako habera uzet - kud okrenu. Valjada otiđe priko turskijeh sela uz Krivaju gori; a doli, niz Krivaju nije otišao. A inače slali smo i čak u Tuzlu.
Ovi /je/ laik, kako rekoh, težak p/i/janac bio, a malo pobožan, i sve bi se kao na bašinsku držao...; a bio je jur skrojio i minten (haljetak do pasa od čohe, sukna ili pamuka) na bašinsku. (Ipak poglavari nijesu znali toga posla njegova); i držao ga je, (naime:minten) u celi podmuče, a skoro ga je i skrojio, kako smo razumili potle. Ele, evo, do 1.maja ništa ne čusmo za njega a potle - što se zna, hoće li se čut /za njega/ gdje je, neće li se ! Neka je Gospodinu Bogu priporučen i svetom ocu Franji i svetom Nikoli! Tražili smo ga đene po Kamensku, Crnoj Rijeci, po planina gori sarajevske župe (vjeropjatno se radi o Čemernu) ama nać, ni čut bile, ne mogosmo. A inače i u Kladnju mukaet su ljudi, ne bi li ga začuli. Napokon začusmo: i da je u Šapcu, / i da je/ uhvaćen od emina! I malo nije poginuo, i konja mu u begluk uzeli, i puške... Napokon, izmaknuo se i prišao priko Save i umro godine 1780. miseca januara u Našica od tižike (sušice).

Predsjednik: Ivan Pavić, tesar; potpredsjednik Ilija Jozeljić, rudar; Tajnik Frano Piljić, rudar; Blagajnik Božo Pavić, rudar; Odbornici : August Malić,ložač; Mijo Vidović šumski radnik; Stijeon Filipović umirovljenik; Zamjenici: Božo Filipović, šumski radnik i Frano Andrić, šumski radnik ; Nadzorni odbor: Anto Malić, rudar i Stijepo Vidović,šumski radnik.

" ...Iste godine (1766.) dana 4. mjeseca oktobra, dogodi se ovdi strahovit slučaj u ovom manastijeru sutješkom kao što slijedi. Spomenutog dana po ručku, budući potriba da momci i laici pritreplju (izgaze) u konobi badnjeve u kojizijem nahođaše se drop gro/z/dja, indi, (dakle), unišav u jendoga njeki Jozip, sin Filipa Trgovčevića iz Sutiske, inače momak vrstan i na vas mah jaki, da ga streplje nogama. Evo ti ga udari ona žestokoga dropa burija (miris) u glavu, ter ga smete i počne zvati u pomoć - da ga izvade. A ondi bila laika dva, kod njega blizi uz badanj, to jest fra Nikola Novaković iz Vijake i fra Antun Sedić iz Gomionice, od Staroga Majdana, laik malašan stasom ali baš junačkoga srca. Indi (dakle), kako oni momak gori rečeni zazove pomoć, ta/k/o siromah fra Antun i dodade mu ruku da ga pomaže. Al' ne mogući ga istegnut', pritegne ga momak k' sebi kanoti kad muka obujme koga, onda ne popušta /ono za/ šta se uhvati. Međuto, i fra Antuna smete burija, tako i upade k njemu (a nije ni po badnja bilo dropa). I tako, gotovo u tren, ondi umriješe obadva, to jest Jozip, momak i fra Antun Sedić. Bog im dao pokoj vičnji!"

Gradnja uskostračne pruge Podlugovi - Vareš počela je 1893.g., a prvi je vlak u Vareš stigao 7.studenoga 1895.g. u 10 sati prije podne. Na dan puštanja pruge vlak je svečano ispraćen iz Podlugova, a imao je šest vagona i bio je ukrašen zelenilom i carskim zastavama. Doček u Prnjavoru bio je nešto do tada nediđeno. Svjetina se gurala da vidi "crnu vatrenu kobilu". Iz vlaka je prvi izašao barun Andrijaš Mollinary, a pozdravni govor je održao načelnik Mijo Crvenković. Vlak se za Podlugove vratio istoga dana oko 16 sati. Bio je to jedan od najznačajnjih datuma u povijesti Vareša. Ove podatke zapisao je pok. Josip Tokmačić u monografiji "VAREŠ - POVIJEST I ZEMLJOPIS" i pisana je daleke 1957.godine.
Ovih dana zabilježio sam priču koju nigdje nisam našao, a kazivala mi je Ruža Stjepanović s Ivančeva. Istovremeno s pripremom na organizaciji dočeka prvoga vlaka, pala je i opklada da li će prvi stići vlak ili konj. Konja je posudio Ivo Stjepanović s Ivančeva (Ružin djed), a jahao ga je neki Crvenković. Konjanik je stigao prije i još uspio popiti i kavu! (Slika je s dočeka vlaka!)

Godine 1943. kroz Vijaku su prošli partizani. S njima je stigao i njihov vrhovni zapovjednik Tito na čelu Vrhovnog štaba. Smjestio se čitavih tjedan dana u župnu kuću. U isto vrijeme u Sinćinoj kući boravio je Vladimir Nazor. Iz razumljivih razloga, nezvane goste, tada župnik fra Augustin Brković (rođen u Varešu) nije smio dočekati. Budući da se saznalo za Vrhovni štab u Vijaci, na njih su s aerodroma u Rajlovcu poletjeli borbeni zrakoplovi. Kako su se partizani na vrijeme povukli u šumu, svoj ubijiti teret sručili su po Vijaci i po župnoj kući koja je teško stradala. Sve je uništeno,spasile su se samo matice. Crkva je teško oštećena, a od 44 kuće samo četiri su ostale netaknute.Nitko od ljudi nije poginuo, tek su dvije žene teško ranjene. Fra Augustinu Brkoviću partizani su došli glave 1945.g. u Tramošnici. Ubili su ga na dužnosti kapelana u 32. godini života.

Vijaka, praslavenska riječ urlati, vijati. Mjesto gdje vukovi urlaju, zavijaju.

Magulica, sveslavenska riječ, magla, deminutiv maglica, magulica ili Magulia, magulium, lat. pastirska koliba.