Dovoljno je spomenuti ime Janja Lekić i širi prostor oko Vijake i Vareša zna napamet sve o njoj. Ili bolje reći, mislili smo da znamo. Potrebna je bila 50. obljetnica od smrti njezinog muža Slavka da se sazna još poneki detalj iz njezinog života, koji je i bez tih detalja veličanstven. I težak. I (raz)očaravajući. I mučan. I lijep.

Janja je rođena u Vijaci 1932. godine, a za Slavka Lekić udala se 1952. godine. Izrodili su troje djece: Mariju, Milenka i Peru. Slavko je za vrijeme II svjetskog rata bio domobran u Hrvatskoj, da bi se poslije priključio vijačkoj domobranskoj bojni. Poslije rata predaje se novim vlastima, koje mu određuju pritvor u kome provodi 5 godina. Iz zatvora je došao sasvim iscrpljen, počinje da pobolijeva i umire u sarajevskoj bolnici 1958.godine. Slavko umire i na samrti joj kaže da će se udati. "Kad bi me kralj prosio ja svoju djecu nikad ne bi ostavila!" odgovorila mu je Janja, koja kao i njezina Vijaka nastavi živjeti s ožiljcima.

Ostavši bez muža radi teške fizičke poslove i 1960. g. se zapošljava u Osnovnoj školi u Vijaci kao kuharica. Kuhala je za 250 djece i već tada se opredijelila na čijoj je strani : bez uvijanja i javno svjedočila je svoju vjeru i odlučila život provesti u molitvi. U to vrijeme u školi u Vijaci , koja je označena kao ustaški kraj , nekima to i nije bilo baš simpatično. "Ravnatelj mi je rekao da će me zamrziti zbog moje vjere, a ja sam odgovorila da u meni ne mogu Duha ubiti" reći će nam Janja. Ubrzo su je poslali u Sarajevo s mišljenjem da je kliconoša, a djeca su horski recitirala: "Nema Janje, nema ni hrane!"

Jednog dana netko je obio kasu u školi, pa su optužili jednog od Janjinih sinova koji je išao u 5. razred. Maloga i Janju odveli su u policiju koja se nalazila uz samo školu. Traženo je da mali prizna nešto što nije učinio ili slijedi zatvor. Nakon maltretiranja pokazalo se da je netko drugi obio kasu, Janja uzima godišnji odmor i započinje služenje kod fratara u Podmilačju. No, nakon godinu dana napušta školu, ostavivši poljubac na njezinim hladnim zidovima i 1970.g. odlazi u župu Dobretiće kod fra Mate Perića. Djeci je trebalo kruha i školske naobrazbe. Osim svoje, pod okrilje je uzela i jedno dijete od sestre. Jedna djeca su bila s njom, druga po školama i sav novac što je sakupljala ulagala je u njih. Kuhala je radnicima jer se u to vrijeme tamo pravila crkva. U Dobretićima provodi 5,5 godina.

Fra Mato odlazi na službu u Lepenicu, a Janja ostaje bez posla. Prijavljuje se na Biro za zapošljavanje u matičnoj općini Vareš. "Kad sam prvi put došla u Vijaku iz Dobretića otišla sam pred školu i poljubila ravnatelja koji je samo oborio glavu. Pomislila sam – nije junak tko udara, već tko oprašta" prisjeća se Janja.

Ponovno 1978.g. dolazi fratrima, ovaj put fra Bernardinu Matiću u susjedno Gospino svetište u Olovu. Njezin sin Pero nastavlja majčinim stopama. Znajući mnogo više od svojih vršnjaka, iste godine je primio i prvu pričest i krizmu! U tom periodu djeca završavaju škole i zapošljavaju se. Danima moli ispred crnog kamena : "Mučeniče slavni, vjere kršćanske, ponosa i dike zemlje bosanske!" Tu boravi sve do početka rata 1992.godine , kada se zbog čestih granatiranja po Olovu vraća kući u Vijaku. Tu pomaže ljudima i to baš izbjeglicama iz Olova koje borave u njezinoj kući. Poslije napada na Vijaku, odlazi 1993.g. kod kćeri u Hrvatsku. Ni ti ne prekida vezu s Crkvom pa pomaže svećenicima na Košljunu i Orebiću.

Na zamolbu fra Gabrijela Tomića ponovno se vraća u Bosnu i olovsko svetište gdje ostaje do prošle godine. Tu doživljava novu neugodnost prigodom molitve ispred crnog kamena, no ostaje neozlijeđena. "Nisam bila sama, uvijek sam molila sa Gospom. Došlo je vrijeme za povratak, da djeci čuvam kuću.Poljubila sam prag olovske crkve i vratila se u Vijaku." U kući na sve strane svetinje: krunice, slike svetaca, slika svetog Oca, Gospina spilja, slike djece. Kaže da u životu ništa ne bi mijenjala i dodaje : "Bila bih najveća grešnica kad bih rekla da sam bez grijeha!" I tako se zatvorio krug omeđen ljubavlju prema djeci i Crkvi. Janja se ponovno vratila u prve klupe vijačke župne crkve koja se uželjela njezina zvonkog glasa, koji je godinama svjedočio o patnji ove hrabre žene i njezinog napaćenog zavičaja. Ovaj put na misi u povodu 50. godišnjice smrti muža našli su se svi na okupu. "Njegovo mi je lice uvijek pred očima kao onog dana kad je umro"! kaže Janja bacajući povremeno pogled na djecu i fra Zvonku , te poziva : "Nas Gospa voli, narod treba samo da moli!" Janja je konačno na cilj stigla prva, iako joj na startu nisu davali nikakve šanse. Ima formulu za pobjednike i preporuku odozgo.

Vijaka, 18. veljače 2008. g. Boško ANDRIĆ

Vjerojatno da je Lazetovica posljednje od naših naselja u kojem još postoji onaj stari, autohtoni vijački život. Okružena šumom i životinjama na dohvat ruke, te s Jeronimom, Nadom, Šimom i Anom Jozeljić živi neki svoj život. S jedne strane kao da je život stao, a s druge kao da počinje. A u prosjeku im je blizu 80 godina.
Krajem rujna 2007.g. Lijep dan. Uz put koji vodi prema Obršinama vidimo Šimu kako kosi. Prava koševina je davno prošla, ali ostalo je nešto nepokošeno pa zauvar je da što više sijena ostane za zimu. Pušta kosu i dočekuje pozvanog gosta. Pokazuje kravu i junicu koje u ovakvim mjestima život znače. Sestra Ana koja je ovdje tek oko četiri godine priprema ručak. Kućica stara , tek dvadesetak kvadrata. Ovdje ne može bez kave. Posljednjih godina jedino nje uvijek imamo. A bez nje nema ni priče.
Šimo iz sobe vadi limenke pive. Laška je. Domaćica vadi keks. Jedina prednost malog doma je ta što ga je lako ugrijati. Gledam Šimu. Otkako ga se sjećam ne mijenja se. Po tko zna koji put ponavljam meni najomiljeniju ovdašnju uzrečicu: Neće ni Bog sviju muka ! U jednom trenutku pričaju o kokošima i kako se boji lisice. Veli: imaju i one agresora . Izoštrena seoska pamet zna mnogo više nego što bi se dalo zaključiti.
Možda i ne čudi, jer vidim mali TV aparat. Nije veći nego 20x15 cm. Marke je OKANO. Slika crno bijela, ali dobra. Baš kao i ton. Godina je dana kako su dobili i telefon. Sjećaju se mojeg dolaska pri iskopu kanala i obilaska radova. Sreća je i da ponekad navrati zelenar pa se podmijere. Tko zna kada će opet doći. Urađena je i nova struja s betonskim stubovima iz pravca Oćevije. Uz kuću je i antenski stub Hrvatske radio postaje Bobovac.
Jeronim nikuda ne ide. Bole ga noge. Zato ima kobilu i goveda prati na njoj. Baš kao u Teksasu. Nažalost, daleko smo od Teksasa. I zemljopisno i vremenski. A mogli smo biti bliže samo da smo htjeli. Ili možda nismo znali.
Ispred kuće natkriveni bunar. Kuće usred njiva koje su ručno pokošene i djeluju kao nekakav park. Lišće polako otpada, a i vjetar više ovdje ne puše kao nekada. I on je promijenio ćud. Ni zime nisu kao prije. Ovim ljudima sve ide na ruku.
Na malom ekranu javlja se za BH televiziju Omer Vatrić iz Amerike. Tu su i neizbježni Buš i Ahmadinedžad. Šimo i ostali ne mare za svjetsku situaciju. Jedni dobro i ne čuju. Ali dobro vladaju ovom domaćom. Našom. Nekadašnjom. Godinama sam tragao za nekim tko je zadovoljan sa svojim životom. Kuknjava na sve strane. Na Lazetovici mir. Prirodni, tjelesni i duševni. Zadovoljni su i s malim televizorom i s koricom kruha i s litrom mlijeka. Na četveronožne ljubimce gledaju kao na dio obitelji. Vole i goste, zvane i nepozvane.
A razlog posjeta bio je njihov poziv da ih slikam . Samo nekoliko običnih slika. Maksuz dođoh i ostavih svoje poslove. Na trenutak osjetih dah prošlih vremena . I zatekoh zadovoljne ljude. Beskrajno se raduju zbog slika. Niz Kruškovicu razmišljam: kako je život i prost i kompliciran. Sve je u glavi. Samo treba na vrijeme skontati. Dok si još živ. Pravo živ. 25.09.2007.

U našoj Bosni nikada se više nije govorilo o temeljnim ljudskim pravima, a nikada se vala nisu 'voliko ni kršila. Imamo pravo na sve: od prava na život (hvala lijepa), vjeru (i dalje bez lajanja), slobodno kretanje (i bježanje), smijemo k'o nikad rijet šta nećemo, ne smijemo šta 'oćemo, smijemo se smijat', još više plakat', ne brane pušit', pit', a bezbeli i spavat'. Nakon što su na nama svjetske gulikože isprobali sve pokvarene konzerve svijeta i onaj tvrdi keks u limenkama star oko 50 godina, a mi ostali poprilično pri seb', uvidjeli su da smo nekakva čudna ljudska bića i ostavili nas čekajući reakcije. A mi dočekasmo 10 godina od Dejtona. Te uradismo ovo, te ono, te nakon što uselismo ovo što nas osta, uselismo i paroka. U novu kuću. Osta nam Franjan i Ićo. Franjanova nova kuća nedavno je stavljena pod krov na Salašu, a Ićina gotova . Glanc nova. Nikad bolje u gori vakat. Ma neće ni Bog svije muka.
Nedjelja, 11.prosinca, što bi rekli povijesni dan. Za Vijačane i vijačku legendu. Subota je otpala jer su bile kvatre. Poslije pučke mise planiran je blagoslov kuće. Ulazimo, a na vratima nas dočekuje domaćin: sređen, nasmijan, trijezan i očito da još ne shvata što se događa. Tu su Marina i Beco koji se o njemu godinama brinu i čijom zaslugom Ićo izgleda k'o i prije 20 godina. Stiže Mladen iz Australije s kamerom, Ana, Janjica, Tona, Marcel, Pavo, Iveša, Justa, Minka, Ivanka s Paljega, Fina, Marko Šimić, itd. Sve je u kući namješteno kako treba. Na stolu križ i vodica, na vitrini stari veker i TV. Jest crnobijeli, al' je na njemu već spojena kabelska televizija. Zvoni podne. Marina moli "Anđeo Gospodnji…", a mi ostali odgovaramo. Po završetku odmah se iznosi piće i meza. Nazdravljamo i čekamo fra Iliju.
Stiže župnik i kuca na vratima. Domaćin ih otvara manirom velikog gospodina i parok prije nego što poče blagoslov pita ga: "Imaš li križ?" "Imam". "Imaš li vodicu?" "Ma,imam". Svi stojimo i molimo. "Slava onima koji se boje Gospodina" i "Ostani s nama Gospodine" odzvanja hodnikom. Nakon blagoslova svih prostorija Ilija ljubi križ. "Svi ljubite, šta čekate" veli nam i učinismo to. Sjedamo za trpezu i kuća je već puna. Redaju se kese s poklonima : peškiri, jastuci, tepsije, čaše, odjeća, cigare i - viski. Kaca i para. I to ona iz zemlje klokana. Mladen slaže australijske dolare u svoje i u ime Ante Miletovića. Ivo donese dolapu i razvuče je. Kratko uštimavanje i kreće prva pjesma na zahtjev domaćina: "Oj, livado …". Izvodi Janjica i Ilija. Čim se dosin'o para Ićo pokušava strugnuti niz Vijaku. Kupio bi sat, al' u ćosku je pa od izlaska nema ništa.
Gosti i dalje pristižu: Čedo Pavlić, Zdravko Barkić i Bernad Barkić. Zdravko mu nudi svoj sat s ruke, ali Ilija hoće ženski. Nije važno, dan prije Zdravko mu je darivao novac za kauč koji bi ubrzo trebao stići. Ovog Oćevca ovdje moram istaći. Jedna rijetka ljudska pozitivna figura koja se odaziva na sve vrste pomoći. Davao je Ići i prije, davao je za obnovu Doma, davao je djeci za paketiće za Sv. Nikolu. Čedo Pavlić poklonit će TV u boji. Zahvaljuje se domaćin svima na poklonima, al' je najdraža sjajna crvena haljina koju je dobio od Minke. Odjednom u kuću ulaze najmanji Vijačani: Martina, Marin, Ivana, Igor, Irena. Daruju mu lijep crtež na kojemu je drhtavim dječijim ručicama nacrtana njegova kuća. On im se zahvaljuje, a na nekim licima osim bora vidim i suze.
"U ranu zoru, zoru, zoru…" odliježe pjesma sokakom iznad crkve. Ivina harmonika zakićena je desetkama k'o krizban. Parok odlazi, veselje se nastavlja. Domaćin u elementu, oslobodio se i penje se na "binu". Predvodi kao misno slavlje, a puk ga pozorno sluša. Kad to obavi, uzima harmoniku i dokazuje se kao svirač. Sljedeći je mikrofon i pjesme iz njegovog repertoara. Šljiva dobra, čuvana za ovu prigodu. Društvo i atmosfera iz snova. Volio sam nego pare da mi bi ostati još, ali moram ići. Sutradan saznajem da je slavlje potrajalo, samo se ne mogu dogovoriti do kada. Jedni kažu do 9, a drugi do 12. Kako koga pamćenje služi. Ujutro sa zornica navratili su novi gosti. Tu su Ivančevci i stanovnici drugih sela. Kolega se budi i pita: "Pa, šta je ovo." Zadirkuju ga kako je kuća pokraj puta za Ivančevo. Vele mu, "sljedeća postaja je - Kalvarija". Firaun odgovara: "Ma nek' sam ja noćio po prvi put u svojoj kući pa štagod bude". Prva noć u pravoj kući. Njegovoj. Vlastitoj.
Po meni ovo je nakon uvođenja telefona i izgradnje župne kuće, još jedan događaj koji je ujedinio sve Vijačane. Makar na fešti. Poslije brojnih susjedskih nesuglasica ove godine bilo je krajnje vrijeme da nas netko okupi i opameti. I to Ićo. I baš pred Božić. Pa nek' ti je sa srećom draga naša legendo. I kad ideš na Ivančevo, idi cestom, nemoj starim putem. 16.12.2005.

Kliknite ovdje i pogledajte slike!

IVANČEVO, VIJAKA - U svojim genijalnim ostvarenjima "Nevjeste dolaze" i "Žena s krajolikom" jedan od naših najpoznatijih redatelja Ivica Matić prikazao je surov život ljudi u planinskim zabitima. Malo je onih koji su u njima prepoznali planinu Zvijezdu i one koji su u njoj zarađivali kruh sa sedam kora. Ivica je umro u 28-oj godini u naponu filmskog stvarateljstva, a "glumci" u njegovom rodnom selu Ivančevu kojemu se na ovaj način htio odužiti su ostali. Zanimljivo je da ovdje muškarci žive duže od žena i nerijetko se približe i magičnoj brojci 100. Ono što Boška Matića izdvaja od drugih nije taj što će za nekoliko mjeseci zakoračiti u 90-u, već što gotovo 60 godina živi samo s jednom zdravom nogom i bez jednog oka! Međutim, s tim se svi slažu, radi za dvojicu.
Nalazim ga na njivi gdje tek pokošenu travu tovari u kolica i vozi do nekoliko stotina metara udaljene štale. Ispred kuće bašta kao rajski vrt : krompir, krastavci, paradajz, boranija, brokule, karfiol, raštika, tikvice, luk. Svuda naokolo vinova loza s koje vise grozdovi, a uz ogradu tek prispjele kupine. Pokazuje mi raštiku i kaže da je ona jedno od njegovih stalnih jela kojemu ima zahvaliti vitalnost. Od grožđa pravi rakiju, a prošle je godine našao 160 litara vina. U poslu mu pomaže supruga Ivanka koja se teško kreće i rijetko uspijeva "izaći među svijet".
"Još kao dječaka mati me po nekoliko puta budila ujutro u četiri sata na posao, jer sam do sedam trebao biti u Varešu. Vidjevši da me ne može razbuditi otac bi joj rekao neka me ne budi, da ustanem kad hoću i da radim što hoču. Tada su mi se otvorile oči i proradili klikeri" prisjeća se Boško svoje prve mladosti.
Kao mlad se zaposlio u Crvekovića pilani u Varešu, gdje je kako kaže radio sve poslove koje drugi nisu htjeli. "Znali smo obarati zimi stablo da se ne vidi iz snijega, toliki je znao napadati. Prtili bi da konji mogu doći do trupaca, a najveće stablo smo obarali dva puna dana" govori ovaj izdržljivi starac. Tako je bilo sve dok pilana nije "nebo ogrijala".
Za blagdan Bezgrešnog začeća BDM, koji je prvi patron župe Vijaka, imao je nesreću da puca prangije. Napunjeni barut je eksplodirao i izgubio je oko. U bolnici mu je dolazio odvjetnik,ali veli da zbog oca prakaratura i Crkve nije htio nikoga teretiti.
Za II svjetskog rata bio je u Vojvodini,a poslije se zapošljava u vareškoj Željezari. Ubrzo po uposlenju ozlijeđuje desnu nogu koja je od 1948.g. potpuno ukočena.
Sve vrijeme razgovora stoji, baš kao i nedjeljom u vijačkoj župnoj crkvi. Pokazuje mi još jedan u nizu recepata za dug život: redovito pije maslinovo ulje, ali odmah slijedi kašika šećera. Prije dvije godine prestao je pušiti, a čašica dobre rakije nije mu mrska. Nedavno je bio u obilasku jednog svog dosta mlađeg poznanika u selu udaljenom sat hoda. Bila mu je želja da se popne na krušku visine oko 15 metara pa da načinim snimak. Prethodno mi je napomenuo da su mu znali reći da mu je sve zlato i srebro, samo mu uja ne vrijedi pare. Sreća,pa nisam imao hrabrosti za scenu na kruški.
Na početku i na kraju našeg razgovora pokazuje mi dvoje moći sa slikom Pape koje je zaboravio dati mojem sinu i njegovoj rođaki koji su već otišli u Njemačku na Svjetski susret mladih. Mislio je da to pokažu i predstave se i da se Papa zauzme za nas i našu Bosnu. Tješim ga da ćemo to uraditi možda nekom drugom prigodom. Prihvata, jer nit' on još misli mrijet' nit' ja mislim prestat' pisat'. 18.08.2005.

Jedne siječanjske večeri zove me sin: "Tata traži te na telefon Džanko". "Koji Ranko" odgovaram ne skrećući pogled s računara. "Ma nije Ranko, već Džanko. Zar ti nisi čuo za njega?" Dižem slušalicu. S druge strane poznat glas: "Đe si stari, Džanko je iz Pozitivne geografije". Razlog je od prije godinu dana. Na snimanju Žute žabe za ovu,jednu od najpopularnijih emisija na FTV-u, dogovorili smo se da snimamo ponovno na našim prostorima. Tema je planina Zvijezda,a radni naslov – Zvjezdane staze. Obzirom da sam već prije faksom poslao dosta natuknica na temu Zvijezde, ispalo je da ima materijala za dvije epizode. Rečeno, učinjeno. Krećemo za nekoliko dana.
Dogovorenog dana nalazimo se ispred općine. Stisak ruke i jedno piće u Jazzu (nekadašnjem Zdravljaku). Odmah se okuplja svijet i poznato lice s TV ekrana prepoznaju i prilaze na svakom koraku. Idemo do tunela gdje snimamo prve kadrove. Tunel, ili bolje pećina prirodni je ulaz u Zvijezdu. Na usluzi su mi Klara i Toni Petković, koji znaju danima pričati o Zvijezdi. Nailaze auta i zastaju prepoznavajući Džanku. Sljedeća stanica je kod Klare na Šiminom potoku. Tu su već žene s Ivančeva: Benka, Kata, Jela, Manda i Sofija. Pjevaju unutra i ispred objekta iako je prohladno i sipi snijeg. Redaju se pjesme jedna za drugom: "Sjajna Zvijezdo da znaš govoriti, mogla bi mi dragog pozdraviti", "Zapjevaj mi moje grlo jasno, nek' se znade iz Zvijezde da smo", "Sija mjesec kroz jelovo granje, divne noći za ašikovanje". Kratak predah i slijedi dolazak mlade Jasne Ćuk iz Ponikve sa motornim sanjkama. Na stazi kod Klare voza Džanku, a kamera snima. Pita Džanko "jel' istina da Zvijezda ima dva godišnja doba, zimu sa snijegom i zimu bez snijega". Smijeh i razgovor s Klarom. Prvoga dana završavamo snimanje o neobičnoj kamenoj kugli.
Drugoga dana krećemo na Tisovce i u filijalnoj crkvi snimamo oltar od drveta brijesta usječenog između Šiminoh potoka i Vijake. Promjera je oko 170 cm, a tek je treći panj od zemlje. Zovu ga Zvjezdanski car. Ispred crkve Toni govori o stećcima kojih ima nekoliko. Ispred njegove vikednice snimamo tisu po kojoj je ovo naselje dobilo i ime, ali se radi o rijetkoj vrsti koja se zove Zvjezdanska tisa i kojih ima još desetak i gotovo ih je nemoguće presaditi. Zrinka nas obradova mezetom i rakijom. Tu snimamo i legendu o zakopanom blagu i starom gradu Zvjezdangradu, jer je nemoguće doći na to mjesto zbog snijega. Kratko snimamo na Tisovcima i stacioniramo se na Mekušama. Prvi nastupa Grk Panajotis Fofilos, moj junak o kojemu sam pisao za Večernjak.Osoba neobična po mnogo čemu, između ostalog i otpornosti na zmijski ugriz. Nešto prije mraka idemo na Ivančevo. Tu smo dogovorili priču o lipama koje su spomenik prirode i pod zaštitom. Naši domaćini izašli ispred Doma ,a unutra smo napravili sijelo. Htio sam to na Ivančevu zbog pravih domaćina i zbog još jednog neobičnog povoda – rodno je to selo Ivice Matić, redatelja koji je za života s tih 28 godina stekao veliku slavu. Na stolu bogata trpeza, a stižu i načelnik općine Hamdo Fatić i predsjedavajući Općinskog vijeća Zdravko Marošević s još jednim dragim gostom – Ivanom Velimirom Starčevićem, zamjenikom veleposlanika Republike Hrvatske u BiH. Tu su i dva vozača iz Veleposlanstva, oba rodom iz Vijake. Stiže i Zdravko s harmonikom. Kažu da je fešta bila kao bombona. Umorni idemo na spavanje.Sutra je posljednji dan snimanja.
Trećeg dana idemo ponovno na Mekuše i glavna uloga je Mijo Josipović iz Višnjića. Čovjek neobične energije s gotovo 80 godina. Diže tegove, pravi sklekove, trči maraton, vješa se na vratilu s glavom na dole. Najsmješniji dio snimanja. Iako je snijeg idemo pješice do nekoliko stotina metara udaljenih – Pizdivoda. Nekada se to zvala Sramna ili Stidna voda,a kako je nestao stid, tako i stari naziv. Domaćin nam je Miro Mirčić, koji je domaćin i na Domu na Mekušama. Pržićani su vodu oblikovali na svoj način što je izazvalo buru smijeha svih nas. Kaže Miro da su ga zvali gosti koji su ovdje bili iz Sarajeva i hvalili se da pomaže. Možda nadmaši i onu iz Kladnja. Posljednja stanica je Zarudje. Nekada prvo turističko selo dočekalo nas je u svoj svojoj raskoši i ljepoti. Vidim da nisam pogriješio. Mladen Franjić će govoriti,a snimamo kod Ućkine kuće na samom prijevoju prema Tribiji. Pokazujem Džanki, Dariju i Almiru da je to dolina gdje ja živim. Šute. Znam, nije im ništa jasno.No, nisu ni prvi ni posljednji.
Stoje Džanko i Mladen,a sunce čas izađe, čas zađe. Na snijegu se presijavaju sunčeve zrake. Pogled puca prema Konjuhu, Strici i Zvijezdi. Džanko razmišlja i gleda. Onda pitanje Mladenu: "Ima li života ti Mladene itko od 6 milijardi ljudi na Zemlji koji ne bio bio opijen ovom ljepotom?" Valjda će je netko prepoznati i na televiziji. Spuštamo se do nekadašnje trgovine na Zarudju. Mladen zove na rakiju. Kazan radi, peče se šljiva. Ambijent veličanstven, kao stvoren za posljenji čin prije spuštanja zavjese. Razgovaramo o novoj epizodi Pozitivne geografije, za nekih mjesec dana gdje bi tema bio samo grad Vareš. Dosta je bilo i nas seljaka. Velim, moglo bi to i bez mene neka to netko drugi radi. Ni slučajno, kažu mi "Pozitivci" pa ti kao da 20 godina radiš na televiziji, sve si nam pripremio. Prihvaćam, iako mi je radni dan svake godine sve duži,a noći kraće.
"A poslije Vareša, mogli bi i u dolinu rijeke Krivaje. Tu nisam nikada snimao. Stari, izgubio sam svoj rodni kraj pored Ćehotine, traži mi kakvu vikendicu uz Krivaju da imam gdje kad ostarim" čujem kako mi govori Džanko. Uz ljepoticu Zvijezdu, još jedna ljepotica – Krivaja. Kod tunela nam se putevi razilaze. TV ekipa put Sarajeva, a ja kroz tunel pa preko Zvijezde. Svratih na jedno piće u Vijaku i umoran upravih nizvodno,pa uzvodno. Zadovoljan zbog dobro urađenog posla zaspah kao top okružen dvjema ljepoticama.

Kliknite ovdje i pogledajte slike!