Još prošle godine u razgovoru predstavnika Mjesne zajednice Vijaka i učitelja u Vijaci i Oćeviji rodila se ideja o međusobnom posjetu učenika dvaju škola. U srijedu 10.listopada konačno je sve pretočeno u stvarnost koja bi trebala postati tradicija.
U 8.30 ispred Doma kulture u Vijaci glas vijačkog učitelja Blagoje Rakanovića "u jednu vrstu" označio je početak puta. Učenici, njih 15, postrojeni i ozareni od sreće da idu na izlet. Nije im prvi put, već su išli u Sarajevo. Oćevija je možda trebala biti prva, jer je u BiH susjed najpreči. Ali, nema veze. Učiteljev golf i moj pasat za njih 15. Nikoga drugog nema, imaju prečega posla. Bio sam ljut i gotovo odustao, ali neću zbog učitelja i presretne djece. I kao uvijek bio sam u pravu.
Smjestivši se u dva stara "fijakera" prolazimo kroz Krčevine i idemo prema Patkovcu. Ljepše je nego na Vrelu Bosne. Malo ih je koji su već bili u Oćeviji. Objašnjavam ima nazive pojedinih lokaliteta: Patkovac, Laćina kuća, Rasovače, Okretaljka. Na ulazu u Oćeviju pokazujemo odakle se Vareš napaja vodom. Pitaju da li bi da nema ove vode Varešani bili žedni. Dakakao, velim i češkam se iza uha. Nema komentara.
Stižemo ispred Osnovne škole u Oćeviji i ulazimo u zgradu. Odmah je tu svestrana i pedantna učiteljica Desa Franjković. Škola čista k'o suza. Domaći se učenici izuvaju. Mi ne, imamo privilegiju. U učioni žamor, djeca se za čas upoznaše. Srećko pokazuje na Katarinu i Slađu iz Radoševića i kaže da su kumovi. Oni koji nisu bit će to od danas. Vijački učitelj Blagoja koji je nedavno mijenjao Desu dobro poznaje 9 učenika iz Oćevije. Najviše se vrti oko Ensara, prvašića koji se stalno smije. Neke prepoznajem po roditeljima, a jedna djevojčica s osmijehom na licu meni nepoznata. Zove se Selma i iz Donje je Oćevije. Vidim da se radi o dobro uigranom timu. Izlazimo iz škole i pravimo prvi snimak. Neki kažu da ih ima malo. Moje ja, vječiti optimista, kaže da nije točno . Jedva su "stali" u kameru.
Krećemo prema majdanima pješice. To je ono što ovdje treba prvo vidjeti. Urbi et orbi – narodu i svijetu. Neka se zna. Mališani se vode za ruke i silazimo kod Jozeljića majdana. On je prvi i najpoznatiji. Zatičemo Ivo i Antu, te Stijepinog unuka. Raduje me što i mlađi nastavljaju tradiciju svojih predaka. Anto odmah za našu dušu pokazuje kako se pravi peka. Djeca ne migaju i zapitkuju. Majdandžije strpljivo odgovaraju . Već su naučili na brojne posjete. Ivo odnekud izvuče nekoliko čokolada i zamoli učiteljicu Desu da podijeli učenicima. Tu je i rakija. Domaćinska. Kruška k'o grom.
Moramo dalje. Posjetiti sve majdane. Sljedeći je onaj Gogića. Anto u majdanu pravi peku , a ispred je stari Miško Goga. Djeca ogladnjela , a Miško upravo jede i nudi ih. U početku stidljivo , a onda malo hrabrije, pridružiše mu se.
Na putu prema trećem majdanu na raskrižju za Ligatiće ugleda nas Vika. Neka je djeca poznaše i krenuše joj u zagrljaj. Vidimo, u Vike poznate kao hrabre i bez dlake na jeziku, srce zaigra. Majčinsko. Spominje kćerku koja joj je govorila da je Oćeviju vidjela na Internetu. Obvezno se morate u povratku navratiti , gotovo da nam naređuje.
Treći i ujedno posljednji majdan je Vijačkića, gdje nalazimo Alojziju u velikom poslu. Dok je Vika rođena u Radoševićima, Alojzija je radoševački zet. Govori nam o problemima i poslovima u majdanu.
Pri povratku ispred Vikine kuće zadivljujući prizor. Domaćica iznijela vani stol i četiri taburea , a na stolu kisele paprike, pržene kobasice, kruh, kava i piće. Djeci namazala po šnitu kruha i iznijela kutiju keksa. I sve to uz kritiku da se nije spremila jer nije znala za dolazak. Eto zašto između ostalog volim naš kraj i cijenim ovdašnje ljude . Ovo je ujedno i odgovor mnogima koji se čude zašto sam ja još uvijek ovdje. Dok sjedimo brojim desetak prozora na svakom cvijeće. Na mjestu gdje sjedimo misli napraviti cvjetnjak, ali tko zna. Kaže da baš i nema volje kako je ostala sama.
Pozdravljamo se i slikamo s Vikom te stižemo ponovno ispred škole. Na cesti opet iznenađenje: Mladenka, Mirjana, Ruža i Borka s pitama u tepsijama prekrivenim bijelim salvetama pripremile ručak. Mario otvara nekadašnju kavanu, sada objekat koji služi za sastanke i druženje. Lijepo uređen prostor. Domaćice serviraju pite, kolače, sokove, salate, a vijački i oćevački nasljednici kreću u "napad". No, prethodno za jednim od stolova Ivana moli jer su ih naučili fra Ilija i njihove obitelji. Po završenom objedu učiteljica Desa vodi ih u učionu na završnio dio posjeta. Uključuje se kazeta i započinje đuskanje. U kolu zajedno s djecom i Desa, a mališani horski pjevaju:"Ovo su moji prijatelji, ovo su moji prijatelji svi…"
Uslijedio je rastanak i pozdravljanje novih prijatelja. Pozivamo ih da posjete Vijaku i to prije prvog snijega jer se preko Patkovca ne čisti. Ali, tko zna, poslije ovoga možda i to bude. Svakako ćemo sve učiniti da kao i prošle godine zajednički proslavimo Sv. Nikolu u Vijaci. Dodajemo gas i uz sirene i mahanje dječijih ruku napuštamo Oćeviju. Od danas smo bliži jedni drugima. Ima još jedan veliki razlog za tu tvrdnju. U Oćeviji se privode kraju radovi na uvođenju telefona tako da bi se trebali čuti do kraja godine. Nakon nove crkve i škole otvoren je i novi dom kulture. Polako se stvaraju uvjeti da Oćevija možda opet iznjedri nekoga Lastrića, Barišića ili njima slične. S ovim ozbiljno moraju računati i svi oni koji su ih ostavili, zaboravili ili prekrižili.