|
Otvorenje lova
na srndace |
|
Piše: Pavo Andrić - Šuco
(Holandija) |
|
Holandija, 08. listopada 2006. |
|
Mili
Boze, kako vrijeme leti. Kao da je
juce bilo, tako mi je jos sve u
sjecanju. A bilo je prije nekih
15-tak godina, cak u proslom
stoljecu.
Probudih se, 3 sata ujutro, topla
lipanjska noc, spavati bih mogao
jos, ali vrijeme je spremati se. U
mraku i tisini obuce lovacko
odijelo, ruksak vec od sinoc
pripravljen, prihvatih karabin iza
ormara, te polako izadjoh u noc.
Selo spava, mrak i tisina, iznad
“Kalvarije” nebo kao da je malo
svjetlije. Prema Donjoj Vijaci
prostrla se blaga sumaglica, jedva
se nazire Mamorje. Iako je toplo
pluca mi se ispunise svjezim
planinskim zrakom, protrljah umorne
oci, udahnuh jos jednom duboko, te
krenuh. Pred “domom” primijetih par
silueta, bas u tom momentu obasjase
ih farovi tek pristiglog “djipa”.
Prepoznadoh pristigle, te krenuh
prema njima. Izmijenjasmo pozdrave,
upitasmo za zdravlje, pocese odmah
sale, upadice. Drustvo se brzo
umnozavalo, sve stari znanci,
prijatelji, lovci. Zborno mjesto
Vijacke sekcije, dolaze i gosti kao
i uvijek na otvorenje lova na
srndaca. Medju zadnjim pristize
“Piva”, nista neobicno. Antesa mu
dobacuje da je bilo bolje da nije ni
dosao, svakako nece nista moci
pogoditi poslije sinocnje pijanke.
Oci su mu jos zamucene. ”Rodjo” se
samo smjehulji i odhukuje, “Uh,
jesam se bio napio!”. “Ma nisi, bio
si pijan kada si dosao”, odgovara mu
Marinko. Mirko i Pavan napravise
raspored gdje ce tko ici, gdje je
zborno mjesto poslije lova, te se
uputismo svako na svoje odrediste.
Kao i najcese, krenuh sa “rodjom”, a
posto nam je podaleko krenusmo
autom. Nase odrediste je “duboki”, a
sa nama krenu jos i rodjo Leon.
Njega ostavismo kod “Eugenove luke”,
Piva mu dobaci, pri polasku, da
prije nego puca prvo provjeri da
nije mozda tele, a ovaj mu odbrusi
nesto na brzaka. Ostavismo auto
odmah na ulazu u “duboki” te
kreunosmo prema “Todorovoj njivi”.
Dogovorili smo da ako bude prilike
prvi puca on, jer mu se zadnje
vrijeme nije bas posrecilo. Presavsi
preko potoka priblizismo se njivi
gdje je nekada zivio Todor, covjek
koga se i danas sjetim kada se
zazelim mira i samoce. Njiva je
poprilicno zarasla u korov, osobito
u donjem dijelu, prilazimo polako i
naprezemo oci, jer zora je pocela
tek da rudi, jos nije tako vidno. U
jednom momentu ugledah nesto, istog
trena nestade. Taknuh rodju po
ramenu, nijemo mu dajuci do znanja
da stane. Zacudjen gleda me, pokazah
mu pokretom ociju da gleda naprijed.
Nekoliko sekundi kasnije ugledasmo
ponovo, u dubokom korovu, samo mu se
glava ukaza, pase “troparozac”.
Podigosmo puske, glava ponovo
nestade, cekamo, dah smo zaustavili,
traje skoro vjecnost, a u stvari tek
nekoliko sekundi. Prije nego
postadoh svjestan da vidim ponovo
glavu i rogove, odjeknu pucanj.
Vidjeh kako pade u mjestu, centa ne
pomace. Rodjo se prestrasi, pogleda
me izgubljeno. “Sta bi, gdje je?”
zapita, a ja mu zlobno odgovorih da
je promasio, da je “jarac” pobjegao.
Medjutim ne ostavih ga puno da
“pati” povedoh ga prema mjestu gdje
sam vidio da je srndac pao, tamo ga
i nadjosmo. Prekrasan muzjak, trofej
medju boljim sto sam imao priliku
vidjeti. Cestitah rodji na pogodku,
sam se cudeci kako je brzo reagovao,
te ga upozori da drugi put ipak puca
sigurnije. On samo primijeti da je
on siguran u sebe, “pa znas ti svog
rodju” rece, lica ozarenog od srece.
Da, to je bio samo jedan dan,
otvorenje lova na srndace, koji je
nama lovcima pravi praznik bio, kome
smo se svake godine radovali i
zeljno ga iscekivali, koji je i ove
godine, kako sam obavijesten
obiljezen na slican nacin. Nazalost
bez mene, nije tu ni “Piva” bio,
Antesa je otisao daleko, Leon,
Marinko, Miroslav, Medardo, Djilda,
braca Pavlic, kao i mnogi drugi, svi
smo rasuti po svijetu, svi
vjerovatno ovih dana misle o tom
danu, svi se nadamo da mozda ipak
dogodine budemo prisutni, tko zna.
Nazalost, nekoliko nasih prijatelja
vise nije medju zivima, njih cemo se
rado prisjecati pri nasim susretima,
prepricavati zgode dozivljene sa
njima u lovu, a zbog njih nesmijemo
dozvoliti da lov u Vijaci zamre,
moramo nasu sekciju ponovo oziviti,
omasoviti, pa ce opet biti moguci
ovakvi dozivljaji, gore opisani.
Puno pozdrava mojim dragim
prijateljima, lovcima, ma gdje bili,
ne zalimo truda da se, kada je to
god moguce, sretnemo u Vijaci. Puno
vas voli vas Suco. |
 |
|
Slike pogledajte
ovdje! |
 |
|
vijačka veza |
 |
|
Izgradnja vijačke župne crkve
trajala je od 1926 - 1929 godine.
Tadasnji zupnik fra Jozo Filipovic
bio je na celu crkvenog odbora za
gradnju kako slijedi: Gornji red (s
lijeva na desno)
Mijo Lucic, Jozo Maticevic, Jozo
Franjkic-Brko, Bosko Maticevic, Mijo
Marosevic, Andjeo Matic i Anto
Matic. Donji red (s lijeva na
desno): Marko Franjkic, Juro Jurkic,
Stjepan Maticevic, Fra Jozo
Filipovic, Pero Franjkic i Mato
Bartolovic.
04.03.2006. |
 |
|
ODVOJAK |
|
Piše: Šuco
|
|
Holandija, 20. travanj 2005. |
|
Noć je vec
odavno pala, na valovima regionalne radio
postaje, pjesma “Bosno moja divna mila…”,
lagano pjevusim uz rahmetli Himzu Polovinu.
Svjetlost farova obasjava cas cestu, cas
bljesne preko rijeke, obasja tamnu obalu na
drugoj strani, na momente se na svjetlu
poneka kuca ukaze, krajolik mi postaje sve
poznatiji. Nakon dvadesetak sati voznje
trudim se budan ostati, jos ovih zadnjih
desetak kilometara, skoro da smo doma. San
je vec odavno osvojio zenu i djecu, samo
najmladja kci, na izmaku snage, me upita:
“imali jos puno, tata?”
“Evo, sad ce odvojak” odgovorih, prepoznavsi
dio puta kod “Kutijarevih” kuca. “A sto se
zove odvojak,” upita ponovo. Zato, sto se tu
put odvaja, ucini mi se najlogicniji odgovor
i tom trenutku, a sam se zamislih, da li i
jos nesto drugo, odavno to nije samo odvojak
puta, za mene je to odavno puno vise.
Skrenuvsi, nakon par minuta, prema Varesu,
stadoh na sred mosta te izadjoh iz auta.
Mrak, obrisi brda svuda uokolo kao da su
nebo uokvirili, mirise borova suma, neka
tajnovita tisina, mir. Samo zubor rijeke
ispod mosta, cak i taj zubor upotpunjuje
cudnovatni mir i on daje tisini jos veci
car. Visoko gore, mjesec, “ko dukat zut”,
obasjava nebo, isticuci vrhove okolnih brda,
cini ih nekako tajnovitim, divovskim,
mocnim. Pogledah ispod mosta, odsjaj mjeseca
u vodi podsjeti me na sljokice nanizane po
svecanim haljinama ljepotica. Nije ni cudo
da me na to asocira, pa i ova rijeka je bas
takva, ljepotica. Uzivam u toj carobnoj
kombinaciji mraka, tisine i zubora rijeke,
uzivam, a sjecanja naviru.
Koliko puta okupah se ispod ovoga mosta,
koliko veceri prespavah pod satorom, koliko
ribe netom ulovljene se ovdje pojede, koliko
vina, pive, konjak tu se popi. A brate mili,
isto tako reume i isijasa zaradi. Tribija se
besumno utapa u stariju sestru, umorna od
krivudanja izmedju brijegova, bistra i
kristalno cista nakon prelijevanja preko
mnostva kamenja, isfiltrirana najfinijim
zrncima pijeska. Tu, na uscu, vec stoljecima
nastaju milijuni riblje mladji, idealno
mjesto za mrijest skobalja. Koliko se tu
noci provelo, mrijest cuvajuci, cesto puta i
opasnosti se izlazuci. Nije da nismo, jesmo,
i sami smo pokojeg skobalja isprzili, ali
ono sto su drugi cinili daleko je gore bilo.
Zagledah se preko vode, u cose na uscu
Tribije u Krivaju, nesto bljesnu, vjerovatno
svitac, a ja ugledah odsjaj vatre. Odsjaj
vatre pred razapetim satorom, nekoliko
silueta sjedi uokolo, goste se vecerom
pripravljenoj ispod peke. Svaki zalogaj
obilato se zalije iz boce koja kruzi, cuju
se vesela zadirkivanja. Ucini mi se da vidim
Svabu, Dragana – Tobiju, Dule,
Boskica, Antelja, ima ih jos. Sator mali, za
par osoba, a tamo ih je puno vise. “Gdje
celjad nisu bijesna ni kuca nije tijesna”.
Okrenuh se na drugu stranu, uzvodno, poveden
tihim zvucima harmonike, gore ugledah jos
vece drustvo, vatra, par satora, harmonika,
neizostavna boca ne spusta se na zemlju.
Prepoznadoh Pivu, Zdencu, Muhu, Gutu, onaj
visoki je sigurno Gazdic, Osina razvlaci
harmoniku, Pera ga “pita” vatrenom vodom,
pjesma ne prestaje. Trisa se nudi da ga
zamijeni, Pesta otvara novu bocu. Na
momenat, mjesec se sakri iza oblaka,a
slijedeceg trena posta svjetlije, slike
postadose jasnije. Ugledah nekoga kako se
umiva u Tribiji, do njega Pero cisti, tek
upecane, skobalje. Pogledah pred sator, u
garavo-crvenoj djezvi, iznad vatre, na dva
kamena, “Matic” pristavio kavu, miris mi
para nosnice, tako bih rado malo srknuo.
Drustvo iznad mosta jos spava, pa tek sto su
i legli. Malo uzvodno Bjelan pomaze Vinku,
skobalja sa udice skinuti. Ispod mosta,
svaki sa druge obale, Marcel i Bugar,
kocijere love, uzima ludo, tave ce sigurno
pune biti. Na cesti ugledah nekoga, pljunuti
“Ja”, “Ja”od prije nekih 25 godina, kako
uzima kruh od vozaca stupcanicinog autobusa,
kruh sto ga Bajro pekar u Vijaci ispece.
Cudim se gdje su Pacan i Leka, Kruno i
Jozelja, ovo je njihovo vrijeme , njihov
teren. Dvojicu ugledah na preljevu, a sjetih
se da ovi drugi kampiraju na rastoci. Sve ih
vidim istovremeno, vidim i Ruscu, Mandu i
Djoleta, nisam siguran i zube im. Bez napora
lutam pogledom uz, niz Krivaju, pa ipak
“masta moze svasta”. Postade jos svijetlije,
skroz se razdani, iza onog oblaka umjesto
mjeseca izadje sunce, upece svom zestinom,
posta pakleno vruce. Mir zamijeni vika ,
cika, rijeka ozivi, postade zelena, bistrija
,veselija. Sa svih strana pristizase znanci,
Donjovijacani niz dugi rat, ispod stupe
sretose se sa Vijacanima, koji niz drum
sidjose, neki pristigose na motorima,
“CZ-tkama”, Sija, Gaga, Mario, Slavisa.
Djevojke ih zadivljeno posmatraju, drugi
momci nekriju ljubomoru. Pristizu i cijele
obitelji, rucak u kuci zamijenit ce piknik
uz Krivaju. Braca Matici sa obiteljima
zauzese mjesto u hladovini, na rubu njivice
ispod ceste, djeca nepiju pivo, pa neka je
izvor u blizini. Pavan projuri sa djipom,
mora do “strikana” rece, svratit ce na
hladno “Sarajevsko”. Pristigose i Ivancevci,
vidim i Magulicane, Medardo je pola Tribije
u “djipa” nakrcao. Pavlici iz Radosevica
umjesto na “stanici” radije ¨produzise na
odvojak. Krivaja posta pretijesna za sve
koji traze osvjezenje u vodi, neki skacu ,
prozive se igraju, tesko onom tko zaboravi
drugoga prozvati. Hrabiji se penju na
jausiku i skacu sa visoka, prvo cekajuci da
ih zapazi oko neke od ljepotica. Na mostu
kao u “Titovoj” u Sarajevu, sve vise
poznatih likova , jedni sjede na ogradi,
nogama mlatarajuci u zraku, drugih se
ispruzili po vrelom betonu, neki su
zaokupljeni djevojkama. Veceras je igranka,
ovdje se pravi uvertira za nove ljubavi,
trazi oprost za ucinjene propuste, moli za
pomirenje. Krivaja, most, cijeli odvojak je
pun zivota, pun mladosti, ljepote,
prijateljstva. Neznam koliko je sve to
trajalo,tek osjetih pored sebe, trze se i
ugledah lice , lice koje me privuklo u ovaj
kraj, lice zene zbog koje sam zavolio i
Vijaku, vijacki kraj, ljude u njemu, ovu
rijeku, ovo mjesto. “Sta je , sto si stao?”
zapita me, “sto je lijepo, mirno” i sama
primijeti. “Idealno za zaljubljene,
romanticare” rekoh, pa je zamolih da ona
dalje vozi, ne osjecam se dobro,pricinjava
mi se, obrazlozih ukratko. Nastavismo put, a
ja sam sebi obeca, prvom prilikom dolazim sa
obitelji ovdje, vatricu naloziti, kavicu u
garavo-crvenoj djezvi ispeci, ako se skobalj
nadje jos i bolje, a peku svakako zaboravit
necu. Jos ako se tu nadjem i sa nekim od
ovih sto mi kroz sjecanja proletise, bit ce
to onda pravi ugodjaj, a ni pive nece
faliti.
|
|
|
|
|