www.vijaka.com
 
Mjesna zajednica

Predsjednik savjeta MZ Vijaka
Gosp. Čedomir Jurkić
Tel.: 032/829-010
E-mail:
mz@vijaka.com

Vijaka on-line
Reklame

Home Mjesna zajednica Vijačka veza
Župa Vijaka
Početna
Novosti
O povijesti župe
Statistika 2003/04.
Sela, groblja i kapele
Susjedne župe
Akcije u župi
Filijala Očevija
Njemci prijetelji Vijake
Proljetne mise u župi Vijaka
Arhiva
Mjesna zajednica Vijaka
Početna
Predstavljamo
Foto komentar
Iz naše baštine
Obavjesti
Naša naselja
Poezija
Naši donatori
Humor
Predsjednik u Vijaci
Ljudi i događaji
Knjižnica
Očeviji u pohode
Vijačka veza

Otvorenje lova na srndace

Piše: Pavo Andrić - Šuco (Holandija)
Holandija, 08. listopada 2006.

Mili Boze, kako vrijeme leti. Kao da je juce bilo, tako mi je jos sve u sjecanju. A bilo je prije nekih 15-tak godina, cak u proslom stoljecu.
Probudih se, 3 sata ujutro, topla lipanjska noc, spavati bih mogao jos, ali vrijeme je spremati se. U mraku i tisini obuce lovacko odijelo, ruksak vec od sinoc pripravljen, prihvatih karabin iza ormara, te polako izadjoh u noc. Selo spava, mrak i tisina, iznad “Kalvarije” nebo kao da je malo svjetlije. Prema Donjoj Vijaci prostrla se blaga sumaglica, jedva se nazire Mamorje. Iako je toplo pluca mi se ispunise svjezim planinskim zrakom, protrljah umorne oci, udahnuh jos jednom duboko, te krenuh. Pred “domom” primijetih par silueta, bas u tom momentu obasjase ih farovi tek pristiglog “djipa”. Prepoznadoh pristigle, te krenuh prema njima. Izmijenjasmo pozdrave, upitasmo za zdravlje, pocese odmah sale, upadice. Drustvo se brzo umnozavalo, sve stari znanci, prijatelji, lovci. Zborno mjesto Vijacke sekcije, dolaze i gosti kao i uvijek na otvorenje lova na srndaca. Medju zadnjim pristize “Piva”, nista neobicno. Antesa mu dobacuje da je bilo bolje da nije ni dosao, svakako nece nista moci pogoditi poslije sinocnje pijanke. Oci su mu jos zamucene. ”Rodjo” se samo smjehulji i odhukuje, “Uh, jesam se bio napio!”. “Ma nisi, bio si pijan kada si dosao”, odgovara mu Marinko. Mirko i Pavan napravise raspored gdje ce tko ici, gdje je zborno mjesto poslije lova, te se uputismo svako na svoje odrediste. Kao i najcese, krenuh sa “rodjom”, a posto nam je podaleko krenusmo autom. Nase odrediste je “duboki”, a sa nama krenu jos i rodjo Leon. Njega ostavismo kod “Eugenove luke”, Piva mu dobaci, pri polasku, da prije nego puca prvo provjeri da nije mozda tele, a ovaj mu odbrusi nesto na brzaka. Ostavismo auto odmah na ulazu u “duboki” te kreunosmo prema “Todorovoj njivi”. Dogovorili smo da ako bude prilike prvi puca on, jer mu se zadnje vrijeme nije bas posrecilo. Presavsi preko potoka priblizismo se njivi gdje je nekada zivio Todor, covjek koga se i danas sjetim kada se zazelim mira i samoce. Njiva je poprilicno zarasla u korov, osobito u donjem dijelu, prilazimo polako i naprezemo oci, jer zora je pocela tek da rudi, jos nije tako vidno. U jednom momentu ugledah nesto, istog trena nestade. Taknuh rodju po ramenu, nijemo mu dajuci do znanja da stane. Zacudjen gleda me, pokazah mu pokretom ociju da gleda naprijed. Nekoliko sekundi kasnije ugledasmo ponovo, u dubokom korovu, samo mu se glava ukaza, pase “troparozac”. Podigosmo puske, glava ponovo nestade, cekamo, dah smo zaustavili, traje skoro vjecnost, a u stvari tek nekoliko sekundi. Prije nego postadoh svjestan da vidim ponovo glavu i rogove, odjeknu pucanj. Vidjeh kako pade u mjestu, centa ne pomace. Rodjo se prestrasi, pogleda me izgubljeno. “Sta bi, gdje je?” zapita, a ja mu zlobno odgovorih da je promasio, da je “jarac” pobjegao. Medjutim ne ostavih ga puno da “pati” povedoh ga prema mjestu gdje sam vidio da je srndac pao, tamo ga i nadjosmo. Prekrasan muzjak, trofej medju boljim sto sam imao priliku vidjeti. Cestitah rodji na pogodku, sam se cudeci kako je brzo reagovao, te ga upozori da drugi put ipak puca sigurnije. On samo primijeti da je on siguran u sebe, “pa znas ti svog rodju” rece, lica ozarenog od srece. Da, to je bio samo jedan dan, otvorenje lova na srndace, koji je nama lovcima pravi praznik bio, kome smo se svake godine radovali i zeljno ga iscekivali, koji je i ove godine, kako sam obavijesten obiljezen na slican nacin. Nazalost bez mene, nije tu ni “Piva” bio, Antesa je otisao daleko, Leon, Marinko, Miroslav, Medardo, Djilda, braca Pavlic, kao i mnogi drugi, svi smo rasuti po svijetu, svi vjerovatno ovih dana misle o tom danu, svi se nadamo da mozda ipak dogodine budemo prisutni, tko zna. Nazalost, nekoliko nasih prijatelja vise nije medju zivima, njih cemo se rado prisjecati pri nasim susretima, prepricavati zgode dozivljene sa njima u lovu, a zbog njih nesmijemo dozvoliti da lov u Vijaci zamre, moramo nasu sekciju ponovo oziviti, omasoviti, pa ce opet biti moguci ovakvi dozivljaji, gore opisani. Puno pozdrava mojim dragim prijateljima, lovcima, ma gdje bili, ne zalimo truda da se, kada je to god moguce, sretnemo u Vijaci. Puno vas voli vas Suco.

Slike pogledajte ovdje!

vijačka veza

Izgradnja vijačke župne crkve trajala je od 1926 - 1929 godine. Tadasnji zupnik fra Jozo Filipovic bio je na celu crkvenog odbora za gradnju kako slijedi: Gornji red (s lijeva na desno)
Mijo Lucic, Jozo Maticevic, Jozo Franjkic-Brko, Bosko Maticevic, Mijo Marosevic, Andjeo Matic i Anto Matic. Donji red (s lijeva na desno): Marko Franjkic, Juro Jurkic, Stjepan Maticevic, Fra Jozo Filipovic, Pero Franjkic i Mato Bartolovic.
04.03.2006.

ODVOJAK

Piše: Šuco   
Holandija, 20. travanj 2005.

Noć je vec odavno pala, na valovima regionalne radio postaje, pjesma “Bosno moja divna mila…”, lagano pjevusim uz rahmetli Himzu Polovinu. Svjetlost farova obasjava cas cestu, cas bljesne preko rijeke, obasja tamnu obalu na drugoj strani, na momente se na svjetlu poneka kuca ukaze, krajolik mi postaje sve poznatiji. Nakon dvadesetak sati voznje trudim se budan ostati, jos ovih zadnjih desetak kilometara, skoro da smo doma. San je vec odavno osvojio zenu i djecu, samo najmladja kci, na izmaku snage, me upita: “imali jos puno, tata?”
“Evo, sad ce odvojak” odgovorih, prepoznavsi dio puta kod “Kutijarevih” kuca. “A sto se zove odvojak,” upita ponovo. Zato, sto se tu put odvaja, ucini mi se najlogicniji odgovor i tom trenutku, a sam se zamislih, da li i jos nesto drugo, odavno to nije samo odvojak puta, za mene je to odavno puno vise. Skrenuvsi, nakon par minuta, prema Varesu, stadoh na sred mosta te izadjoh iz auta. Mrak, obrisi brda svuda uokolo kao da su nebo uokvirili, mirise borova suma, neka tajnovita tisina, mir. Samo zubor rijeke ispod mosta, cak i taj zubor upotpunjuje cudnovatni mir i on daje tisini jos veci car. Visoko gore, mjesec, “ko dukat zut”, obasjava nebo, isticuci vrhove okolnih brda, cini ih nekako tajnovitim, divovskim, mocnim. Pogledah ispod mosta, odsjaj mjeseca u vodi podsjeti me na sljokice nanizane po svecanim haljinama ljepotica. Nije ni cudo da me na to asocira, pa i ova rijeka je bas takva, ljepotica. Uzivam u toj carobnoj kombinaciji mraka, tisine i zubora rijeke, uzivam, a sjecanja naviru.
Koliko puta okupah se ispod ovoga mosta, koliko veceri prespavah pod satorom, koliko ribe netom ulovljene se ovdje pojede, koliko vina, pive, konjak tu se popi. A brate mili, isto tako reume i isijasa zaradi. Tribija se besumno utapa u stariju sestru, umorna od krivudanja izmedju brijegova, bistra i kristalno cista nakon prelijevanja preko mnostva kamenja, isfiltrirana najfinijim zrncima pijeska. Tu, na uscu, vec stoljecima nastaju milijuni riblje mladji, idealno mjesto za mrijest skobalja. Koliko se tu noci provelo, mrijest cuvajuci, cesto puta i opasnosti se izlazuci. Nije da nismo, jesmo, i sami smo pokojeg skobalja isprzili, ali ono sto su drugi cinili daleko je gore bilo.
Zagledah se preko vode, u cose na uscu Tribije u Krivaju, nesto bljesnu, vjerovatno svitac, a ja ugledah odsjaj vatre. Odsjaj vatre pred razapetim satorom, nekoliko silueta sjedi uokolo, goste se vecerom pripravljenoj ispod peke. Svaki zalogaj obilato se zalije iz boce koja kruzi, cuju se vesela zadirkivanja. Ucini mi se da vidim Svabu, Dragana – Tobiju, Dule, Boskica, Antelja, ima ih jos. Sator mali, za par osoba, a tamo ih je puno vise. “Gdje celjad nisu bijesna ni kuca nije tijesna”. Okrenuh se na drugu stranu, uzvodno, poveden tihim zvucima harmonike, gore ugledah jos vece drustvo, vatra, par satora, harmonika, neizostavna boca ne spusta se na zemlju. Prepoznadoh Pivu, Zdencu, Muhu, Gutu, onaj visoki je sigurno Gazdic, Osina razvlaci harmoniku, Pera ga “pita” vatrenom vodom, pjesma ne prestaje. Trisa se nudi da ga zamijeni, Pesta otvara novu bocu. Na momenat, mjesec se sakri iza oblaka,a slijedeceg trena posta svjetlije, slike postadose jasnije. Ugledah nekoga kako se umiva u Tribiji, do njega Pero cisti, tek upecane, skobalje. Pogledah pred sator, u garavo-crvenoj djezvi, iznad vatre, na dva kamena, “Matic” pristavio kavu, miris mi para nosnice, tako bih rado malo srknuo. Drustvo iznad mosta jos spava, pa tek sto su i legli. Malo uzvodno Bjelan pomaze Vinku, skobalja sa udice skinuti. Ispod mosta, svaki sa druge obale, Marcel i Bugar, kocijere love, uzima ludo, tave ce sigurno pune biti. Na cesti ugledah nekoga, pljunuti “Ja”, “Ja”od prije nekih 25 godina, kako uzima kruh od vozaca stupcanicinog autobusa, kruh sto ga Bajro pekar u Vijaci ispece. Cudim se gdje su Pacan i Leka, Kruno i Jozelja, ovo je njihovo vrijeme , njihov teren. Dvojicu ugledah na preljevu, a sjetih se da ovi drugi kampiraju na rastoci. Sve ih vidim istovremeno, vidim i Ruscu, Mandu i Djoleta, nisam siguran i zube im. Bez napora lutam pogledom uz, niz Krivaju, pa ipak “masta moze svasta”. Postade jos svijetlije, skroz se razdani, iza onog oblaka umjesto mjeseca izadje sunce, upece svom zestinom, posta pakleno vruce. Mir zamijeni vika , cika, rijeka ozivi, postade zelena, bistrija ,veselija. Sa svih strana pristizase znanci, Donjovijacani niz dugi rat, ispod stupe sretose se sa Vijacanima, koji niz drum sidjose, neki pristigose na motorima, “CZ-tkama”, Sija, Gaga, Mario, Slavisa. Djevojke ih zadivljeno posmatraju, drugi momci nekriju ljubomoru. Pristizu i cijele obitelji, rucak u kuci zamijenit ce piknik uz Krivaju. Braca Matici sa obiteljima zauzese mjesto u hladovini, na rubu njivice ispod ceste, djeca nepiju pivo, pa neka je izvor u blizini. Pavan projuri sa djipom, mora do “strikana” rece, svratit ce na hladno “Sarajevsko”. Pristigose i Ivancevci, vidim i Magulicane, Medardo je pola Tribije u “djipa” nakrcao. Pavlici iz Radosevica umjesto na “stanici” radije ¨produzise na odvojak. Krivaja posta pretijesna za sve koji traze osvjezenje u vodi, neki skacu , prozive se igraju, tesko onom tko zaboravi drugoga prozvati. Hrabiji se penju na jausiku i skacu sa visoka, prvo cekajuci da ih zapazi oko neke od ljepotica. Na mostu kao u “Titovoj” u Sarajevu, sve vise poznatih likova , jedni sjede na ogradi, nogama mlatarajuci u zraku, drugih se ispruzili po vrelom betonu, neki su zaokupljeni djevojkama. Veceras je igranka, ovdje se pravi uvertira za nove ljubavi, trazi oprost za ucinjene propuste, moli za pomirenje. Krivaja, most, cijeli odvojak je pun zivota, pun mladosti, ljepote, prijateljstva. Neznam koliko je sve to trajalo,tek osjetih pored sebe, trze se i ugledah lice , lice koje me privuklo u ovaj kraj, lice zene zbog koje sam zavolio i Vijaku, vijacki kraj, ljude u njemu, ovu rijeku, ovo mjesto. “Sta je , sto si stao?” zapita me, “sto je lijepo, mirno” i sama primijeti. “Idealno za zaljubljene, romanticare” rekoh, pa je zamolih da ona dalje vozi, ne osjecam se dobro,pricinjava mi se, obrazlozih ukratko. Nastavismo put, a ja sam sebi obeca, prvom prilikom dolazim sa obitelji ovdje, vatricu naloziti, kavicu u garavo-crvenoj djezvi ispeci, ako se skobalj nadje jos i bolje, a peku svakako zaboravit necu. Jos ako se tu nadjem i sa nekim od ovih sto mi kroz sjecanja proletise, bit ce to onda pravi ugodjaj, a ni pive nece faliti.

Copyright © 2003 - 2005 by Vijaka.com. All rights reserved.
Design by Vareš - X.com!