(Povijest župe, crkve i stare i nove, brojčano stanje kroz povijest i danas, naselja koja pripadaju župi)

Župa Vareš je vrlo stara. Njezin nastanak je vezan za 16. stoljeće, dok je sam gradić nastao pod konac 15. stoljeća. Matične knjige se vode od 1643. godine.

Župa je godine 1673. imala samo 954 katolika. Taj je broj nakon Bečkog rada (1683.-1699.) još više opao. God. 1736. u vareškoj je župi (skupa s Vijakom i Jelaškama) bilo 878 vjernika. Njihov je broj uskoro počeo rasti: 1742. god. bilo ih je 1.116, a 1780. god. 2.225

Od 16. stoljeća župa ima crkvicu sv. Mihovila. Ona je stradala u vrijeme Bečkog rata, tako da se u župi 1708. godine crkva uopće ne spominje. No ubrzo je izgrađena nova, i to prije 1716. god. Pod konac 18. stoljeća ozbiljno je stradala, tako da je 1819. iz temelja renovirana. Ta je crkva, uz srednjovjekovnu crkvicu sv. Ive u Podmilačju koja je ugrađena u novu crkvu kao pobočna kapelica, još jedina preostala crkva u Bosni iz vremena prije 1850. godine. Crkva je rađena od tesanog kamena i malih je dimenzija (14,34x8,96m). Ima bačvasti drveni svod, drveni kor, te dva oltara: Sv. Mihovila (glavni) i Gospin (pobočni). Nova crkva u Varešu dijelom je izgrađena 1854.-69. Jedan zvonik je podignut 1886. po projetku Josipa Vancaša. Godine 1906. crkva je temeljito preuređena tako da je dobila konačni sadašnji izgled s dva zvonika (danas ima četiri zvona). Iste godine likovno ju je ukrasio Marko Antonini likovima svetaca, te geometrijskim i biljnim ornamentima. Tih je godina nabavljen i glavni oltar, tirolske provenijencije. U novije vrijeme crkva je obnovljena i tom su prilikom uklonjene Antoninijeve zidne slike. Prema nacrtima slikara Josipa Bifela u njoj su izvedeni vitraili, među kojima je i jedna rozeta.

U vareškoj župi izgrađene su podružne crkve u Vareš-Majdanu tridesetih, u Duboštici pedesetih, te u Pržićima i Pogaru koncem šezdesetih godina 20. stoljeća. Kapelice postoje na svim grobljima, a između njih se ističe ona na gradskom, koju je projektirao slovenski arhitekt J. Plečnik. Za crkvu u Vareš-Majdanu križni put izradio je V. Blažanović, a J. Bifel je autor jednog triptiha.

Sadašnja župna kuća izgrađena je 1960.-02. i nadomjestila je prethodnu iz godine 1874. Sredinom šezdesetih godina podignuta je vjeronaučna dvorana.

Vareška župa imala je 1813. god. 2.513 katolika, 1877. god. 2.037 (u međuvremenu je odvojena župa Vijaka), te 1935. god. 4.925. U svoj pastoralni rad franjevci su, pod konac osmanske vlasti u BiH, u Varešu otvorili pučku školu, a za nju su izgradili zgradu 1864. godine.

Župa Vareš broji danas 5.897 vjernika (1974.: 6.000) i njihov se broj polagano smanjuje. Nju tvore slijedeća naselja: Vareš, Bijelo Borje, Daštansko, Diknjići, Duboštica, Javornik, Majdan, Mir, Pogar, Pržići, Semizova Ponikva, Strica, Tisovci i Višnjići.

Fratri koji sada opslužuju župu Vareš:

- Fra Ivica Karatović, župnik
- Fra Mario Radman, župni vikar

Svetište Majke Božje – OLOVO

Olovo je gradić smješten 50 km sjeveroistočno od Sarajeva, na magistralnoj cesti što vodi od Sarajeva prema Tuzli. Tamo su još od srednjeg vijeka poznata nalazišta olovne rude, po čemu je grad i dobio ime.

Prvotni franjevački samostan s crkvom osnovan je u 14. stoljeću i on ide u red najstarijih samostana u Bosni. Nalazi se na popisu samostana fra Bartola Pizanskoga iz god. 1385./'90. Prigodom osmanskog osvojenja Bosne god. 1463., samostan i crkva su pošteđeni razaranja. Od sredine 17. stoljeća katolici u pojačanoj mjeri iseljavaju u prekosavske krajeve. Samostan je zapao u velike dugove zbog raznih nameta i globa, tako da je oko 1670. god. bio privremeno napušten. Franjevci su za kratko prevladali krizu, ali se u vrijeme Bečkoga rata (1683.-99.) stanje veoma pogoršalo. Zbog iseljavanja i islamizacije gotovo je nestalo katoličkoga pučanstva u Olovu i okolici. Godine 1687. svi su franjevci, osim gvardijana, napustili samostan, a 1700. definitivno su se preselili u Ilok. U noći 1. na 2. kolovoza 1704. god. samostan i crkva su zapaljeni. Za podmetanje požara počinitelj je, prema zapisima u kronici, naručen i nagrađen.

Olovska crkva nije bila velika (12,60x9,50m). Njezini masivni zidovi bili su građeni od tesanog kamena. Iznutra je bila ožbukana i likovno dekorirana, o čemu svjedoči jedan ulomak zida pronađen u vrijeme austrougarske uprave u BiH, a koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Od stare olovske crkve očuvan je i ključ (također u Zemaljskom muzeju), koji je istodobno služio kao samokres, ako se trebalo braniti.

Samostan je bio vrlo bogat dragocijenostima, od kojih se u jednom popisu iz 17. st. spominju 4 plašta, 17 misnica, 11 patena, 14 kaleža itd. Zbog velikih nameta franjevci su se morali zadužiti, pa su iz tog razloga kod jednoga dubrovačkog vlastelina položili veći dio svojih dragocijenosti. Tim se predmetima, kao i mnogim drugim što su ih franjevci ponijeli kada su napuštali Olovo, zagubio svaki trag. U Olovu su nakon 1704. god. preostale samo ruševine samostana i crkve. Brigu o ruševinama vodio je sutješki samostan, a od 1833. god. župa Vijaka, na čijem se području nalazi Olovo. Osamdesetih godina 19. st. ruševine je istražio arheolog Ćiro Truhelka.

Nakon velikog hodočašća od oko 5.000 vjernika god. 1866., slijedeće je godine podignuta drvena crkva. Ona se, međutim, 1913. srušila. God. 1923. pokrenuta je akcija za podizanje Gospina Svetišta. Izrada plana povjerena je arhitektu Karlu Paražiku. Radovima se pristupilo tek nakon nekoliko godina. U prvoj fazi 1930.-32. god. crkva je izidana do krova i takva je ostala do 1936., kada je pokrivena. God. 1938. postavljen je kameni oltar s tabernakulom, izrađen po nacrtu k. Paražika. Portal je obložen bračkim mramorom 1961. god., što se najbolje ne uklapa u vanjski izgled crkve gdje dominira grubo tesani kamen. Osim što je tu odstupljeno od projekta, to je također učinjeno i kod izvedbe kora, a umjesto predviđene kupole izgrađen je drveni kružni svod. God. 1963.-65. sanirani su temelji crkve.

Zdanje nije do kraja završeno. Od predviđenih četiriju kula, na uglovima crkve, izgrađene su dvije 1968.-71. god. Jedna je posvećena fra Matiji Divkoviću (+1631.), a u drugoj su posmrtni ostaci fra Ljudevita Zloušića (+1969.) i njegova bista, koju je izradio K. Bošnjak. Također još nisu izvedeni toranj, bočni trijemovi uzduž crkve i trijemovi ispred crkve. U olovskom svetištu nalaze se dvije Gospine slike. Jedna je iz 18. st. s natpisom "S. Maria Plumbensis", koja je do 1920. bila kod franjevaca u Iloku, a kasnije na Petrićevcu i u Sarajevu, da bi 1964. bila prenesena u Olovo. Drugu je sliku god. 1954. izradio Gabrijel Jurkić prema opisu negdašnje "Olovske Gospe", koja je nestala. Od drugih starijih predmeta najvrijednija je kasnogotička srebrena kadionica iz 15. stoljeća. Ona je vjerojatno u 17. st. dospjela u franjevački samostan u Iloku, a ponovno vraćena u Olovo 1935. god., nakon što je troškom svetišta u Olovu za Ilok nabavljena druga. I u novije vrijeme crkva je umjetnički ukrašavana. God. 1984. postavljene su postaje križnoga puta, koji je izradio slikar Slavko Šohaj, a dvije godine kasnije i vitraili od istoga slikara. Crkva je time obogaćena u estetkso-religioznom smislu. Ona je, k tomu, bila i ostala povijesni znak franjevačke i hrvatske prošlosti, ne samo u tom kraju nego i šire.

Nedaleko od Olova u Bakićima nalaze se ostaci srednjovjekovne crkve. Njezini su temelji istraženi i konzervirani.
God. 1972.-73. izgrađen je, po projektu R. Mandića, stan za upravitelja svetišta i njegove pomoćnike. Olovsko svetište Majke Božje spadalo je među najveća hodočasnička mjesta na Balkanskom poluotoku. Prema jednom zapisu iz 1679. godine, Gospi u Olovo hodočastili su katolici i inovjerci, osim iz Bosne, također i iz Bugarske, Srbije, Albanije i Hrvatske. I u današnje vrijeme olovsko je svetište privlačno hodočasničko mjesto. Mahom se hodočasti na svetkovinu Velike Gospe, sredinom mjeseca kolovoza, a i u drugim prilikama. U svetištu se nedjeljom drži jedna misa, a druga u selu Oćevija, koje, kao i Olovo pripada župi Vijaka, ali ga pastorizira upravitelj olovskog svetišta. U tom cijelom području živi oko 500 katolika, dok ih je u samom Olovu tek nekoliko desetaka.

Braća koja se sad nalaze u olovskom svetištu:

Fra Gabrijel Tomić, upravitelj svetišta;
Fra Marko Dunđer

/donji tekst o Olovu preuzet sa web stranice VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE – Sarajevo/

Gradić Olovo, s oko 4 do 5 tisuća stanovnika, nalazi se na magistralnoj prometnici Županja - Sarajevo - Opuzen, 60 km sjeveroistočno od Sarajeva. Sada je to središte nekoliko manjih općina. Olovska je okolica znamenita po stećcima ili, kako ih narod naziva, mramorovima, koji su svojevrsni svjedoci prošlosti Bosne, a smatra se da potječu iz 14. i 15. stoljeća. Od godine 1958., kada je izgrađena suvremena cesta prema Sarajevu, Olovo sve više dobiva na važnosti kao raskrižje prometnica u više smjerova. Prije toga Olovo je bilo povezano sa svijetom samo uskotračnom željeznicom koja je sada dokinuta. Prije drugog svjetskog rata Olovo je brojilo tek nekoliko stotina stanovnika. Nakon rata Olovo se uvelike razvilo i sve se više razvija. Olovo se prvi put spominje u pisanim dokumentima godine 1382., a u to je vrijeme baš započelo u Bosni intenzivnije iskorištavanje i trgovina olovnom rudom. Očigledno je da je naziv mjesta nastao po rudnicima olova i po trgovini olovom. U 14. i 15. stoljeću trgovina olovom iz Bosne bila je razvijena osobito preko Dubrovnika. Zbog toga se Olovo razvilo u veliko rudarsko naselje i trgovački centar s unosnom carinom, a ona je spadala u posjed kneza Pavla Radinovića (+ 1415), od kojega se razvila plemićka obitelj Pavlovića. U 15. stoljeću Olovo je dobilo i tvrđavu koja je nazvana Olovac. Ona je i za vrijeme turske vladavine služila za vojnu posadu.

Sve do 16. stoljeća, stanovništvo Olova i okolice sačinjavali su uglavnom bosanski Hrvati katolici. Uz njih su se najprije doselili Sasi kao rudari, zatim razni trgovci i obrtnici iz Dubrovnika i Dalmacije. Od tada se struktura postupno ali posve mijenja. Postoji podatak iz godine 1616. da je u Olovu bilo 135 katoličkih kuća i 44 muslimanskih. Tih godina u dopisima organa vlasti više se ne potpisuje knez, nego kadija. A u 18. i 19. stoljeću katolici posve iščezavaju iz Olova i njegove okolice. Stanje se nešto promijenilo dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu, ali doseljenici u Olovu bili su većinom državni službenici i radnici s obiteljima. Sada, u samom gradu Olovu ima oko 50 Hrvata katolika, dok ih u bližim selima nema nikako. Dakle, izrazita dijaspora. Najbliže katoličko selo udaljeno je 15 kilometara a njega pastorizira svećenik iz Olova. Smisao opstanka i održavanja crkve jest, uz vjernost prošlosti, u tome da bude na služenje hodočasnicima. Ipak, odnedavno ovdje stalno rezidira svećenik te slavi redovite svete mise.

Crkve - svetišta ili crkve - prošteništa, kojima dolaze hodočasnici, i prije su se činjenično razlikovale od ostalih crkava. S novim crkvenim zakonikom to je i pravno utvrđeno (kan. 1230-1234). Crkva Gospe olovske je takvo svetište: sada se ubraja u najstarija marijanska svetišta u Hrvata.

Prvi podatak, koji ukazuje na to da je olovska crkva narodno svetište, jest zabilješka u dubrovačkom ljetopisu za 10. travnja 1454. i glasi: "… izmiri se Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje njegove kćeri, Katarina i Marija, poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo".Za osvajanja Bosne od Turaka olovska crkva i samostan nisu stradali. Crkva je stajala još 240 godina i koliko se zna, baš kroz to vrijeme hodočasnička je aktivnost postigla vrhunac. Franjo Varadinac, u djelu Pastor bonus objavljenom u Mlecima 1679. godine, svjedoči: "Olovskoj Gospi hodočaste ne samo katolici iz Bosne i Dalmacije, nego i inovjerci iz bugarske, Srbije i Albanije, i to radi čudesnih ozdravljenja. Tri mjeseca traje sezona za hodočasnike a vrhunac je svečanosti na Veliku Gospu. Uoči blagdana, na sam blagdan pred podne i navečer propovijedaju po dva propovjednika, jedan u crkvi, i drugi pred crkvom. Redovito dolazi bosanski biskup i osobno propovijeda. Svi se katolici - hodočasnici ispovjede i pričeste; i to javno pred crkvom naočigled Turaka. Osmanlijske vlasti znadu za svečanost i uvažavaju je: propisano je da gvardijan službeno najavi svečanost civilnoj vlasti i zatraži janjičarsku stražu koja će čuvati red". I ovaj, kao i drugi dokumenti iz 17. stoljeća, govori o procesiji iz olovske crkve u drugu crkvu koja je udaljena više od sat hoda. Navode, da bi se formirala procesija sa svijećama i bakljama u noći između 13. i 14. kolovoza, da se u toj procesiji nosila čudotvorna Gospina slika uz molitvu i pjesme, da su se svečanosti odvijale uz tu drugu crkvu, a onda bi se na dan 15. kolovoza vraćala slika opet u procesiji hodočasnika. Slično bi se ponavljalo i o Maloj Gospi. Ovakva je praksa nastala iz praktičnih razloga. Prostor oko crkve u Olovu je skučen. Nadalje, Olovo u 16. i 17. stoljeću postaje sve izrazitijom muslimanskom kasabom. Prostor oko crkve okružen je strmim brežuljcima s kojih bi se lako mogao baciti neki predmet i ozlijediti hodočasnike. Bilo kako bilo, procesije od jedne do druge crkve u prigodi svetkovine Velike i Male Gospe postale su glasovite.

Crkva u Olovu bila je samostanska crkva, ali nije isključeno da bi ona mogla postojati i prije osnivanja samostana na tom mjestu. Ne postoji nigdje slika te crkve, osim što ju je arheolog dr. Đuro Basler pokušao crtežom rekonstruirati na temelju iskopavanja i opisa u dokumentima. Arheološka iskopavanja su vršena 1886. godine, ali zidovi nisu konzervirani nego opet zatrpani. Prema nalazima iskopavanja iz 1886., njezine nutarnje dimenzije su 12, 60 x 9, 50 metara. Zidovi su joj bili vrlo debeli, budući da je standard građenja crkava u srednjem vijeku zahtijevao da one budu kao utvrđenja.

Pored brojnih vrijednih stvari koje olovska crkva baštini, uz svetohranište i oltare, najvažniji ures olovske crkve bila je slika Majke Božje. I to ne ona iznad glavnog oltara, nego druga koja se posebno štovala, pred kojom su se događala čudesna ozdravljenja i koja je dobila naziv - Čudotvorna Gospa olovska. Prema opisu u izvještaju biskupa Jeronima Lučića iz 1638. godine, uz neke dopune putopisca Pavla iz Rovinja, slika se može predstaviti do u detalje: Podloga joj je omorikova daska dužine oko 70 a širine oko 50 cm. Naslikana je Majka Božja kako sjedi uspravna na stolici, ruku skrštenih na prsima, a na krilu joj leži Božansko Dijete licem okrenuto prema narodu. Nad glavom su joj dva anđela koji drže krunu. Sa strane su prikazana otajstva Navještenja i Isusova rođenja. Pri dnu slike su cvijeće, stabla i neke životinje. Na samom dnu, u sredini je tekst "Ave Maria". Slika je bila smještena u jednoj nadsvođenoj udubini zida, koju neki nazivaju i kapelicom, osigurana željeznim okvirom i mrežom da je duševni bolesnici, koje su k njoj dovodili, ne bi oštetili. Pred njom je gorjelo vječno svjetlo. Pa i onda kad su fratri već bili napustili ovu crkvu i samostan, sve do požara, neki je starac Šimun palio pred slikom srebrnu svjetiljku. Ova se slika na Veliku i Malu Gospu nosila u procesiji u drugu crkvu.

S crkvom u Olovu povezan je franjevački samostan. Ne zna se jesu li crkva i samostan vremenski adekvatno povezani, ali je sigurno da su oni sudbinski i djelovanjem bili najtješnje povezani. Samostan se prvi put spominje u djelu Bartolomeja iz Pize koje nosi latinski naslov De conformitate vitae s. Francisci a to je djelo izišlo oko godine 1375. Olovski samostan kao zgrada postojao je oko 330 godina: oko 90 godina za vrijeme samostalne bosanske države, a 240 godina za vrijeme turske uprave Bosnom. Kao zgrada, samostan nije bio velik. Imao je nekoliko pomoćnih zgrada a jedna od njih je i škola u kojoj je učilo 20 pitomaca, od kojih 10 besplatno.

Fra Matija Divković rođen je 1563. godine u selu Jelaške koje je oko 30 kilometara odaljeno od Olova. U olovskom samostanu stekao je osnovno i srednje obrazovanje, a teologiju je završio u Italiji. On je prvi pisac u Bosni koji je svoja djela učinio pristupačnim širim narodnim slojevima. U tu svrhu on je svoja djela tiskao pismom bosančicom, a za to je morao uložiti veliki napor, jer je sam morao izrađivati slova bosančice i nadgledati tiskanje u talijanskim tiskarama. Njegova su djela postala popularna te su i nepismeni slušali i dobro pamtili stavke iz tih djela. Prvo njegovo djelo nosi naslov Nauk krstjanski bogoljubnog bogoslovca fra Matije Divkovića. Tiskano je u Mlecima 1611. godine. Iste godine izašlo je iz tiskare i njegovo drugo djelo Sto čudesa aliti znamenja blažene i slavne Bogorodice Divice Marie. Pet godina kasnije tiskao je još dva svoja djela: prošireni katekizam i jedan opširniji propovjednički priručnik. Divković je umro u olovskom samostanu 21. kolovoza 1631. Pokopan je uz olovsku crkvu ali mu se ne zna uži lokalitet grobnice, budući da su ga ruševine zatrpale. Njemu u čast, graditelj nove crkve posvetio je jednu kulu uz crkvu te stavio na nju natpis: "Ocu bosanske književnosti, fra Mati Divkoviću".

Olovski samostan, skupa s crkvom, održao se 240 godina pod turskom upravom. Doduše, kroz to vrijeme mnogo je članova samostana bilo ubijeno i mučeno, nebrojeno mnogo novca je izdano za dobivanje različitih dozvola, za oslobađanja zatvorenika, na razne globe i namete, ali samostan je ipak preživljavao. Međutim, druga polovica 17. stoljeća donijela je nepremostive poteškoće za samostan. Već dotada islamiziranje je prorijedilo katoličko stanovništvo. U to vrijeme započinje i jače iseljavanje katolika u krajeve preko Save, osobito onamo gdje je bilo pastoralno područje olovskog samostana : Ilok, Vukovar, Šarengrad i dr. Zbog prorjeđivanja vjernika, olovski samostan gubi izvore prihoda a nameti se ne smanjuju, pa on zapada u velike dugove. Tako oko 1670. godine olovski samostan je bio čak i privremeno napušten. Biskup fra Nikola Ogramić, u prigodi svoje kanonske vizitacije 1672. godine, zabilježio je da je u Olovu samo jedan svećenik za 390 obitelji vjernika a samostan i crkva da su zapušteni i obrasli trnjem. Iz ove krize samostan se uspio privremeno izvući: dugove je podmirio skupljanjem milostinje po Italiji i drugim katoličkim zemljama, te se opet naselio. Međutim, za bečkog rata (1683-1699) neprilike su se još više pogoršavale a iseljavanje opsežnije nastavljeno, tako da je katoličkog stanovništva iz Olova i okolice gotovo nestalo. Godine 1687. opet fratri, izuzev gvardijana, napuštaju olovski samostan. A godine 1700. starješinstvo franjevačke bosanske provincije odlučuje da se "gvardijan olovskog samostana skupa sa svojom subraćom preseli u rezidenciju sv. Ivana, koja se ima ustanoviti u Iloku, do daljnje odredbe Božje i časnog Definitorija". Možemo smatrati zadnjom samostanskom obitelji onu koja je imenovana 20. svibnja 1702., premda ni ona nije boravila u Olovu. Povod za nametanje globe nije trebao biti velik. Tako je godine 1681. jedna skupina hajduka ubila nekoliko Turaka i jednog činovnika za što su Turske vlasti odmah svalile odgovornost na samostan i zahtijevali globe. Činjenica je da su se poslije povlačenja Austrijanaca Turci uvelike osvećivali katoličkom življu olovskih krajeva kao i cijelih područja gdje su se nalazili. Epilog svega toga je taj da su samostan i crkva, u noći između 1. i 2. kolovoza 1704. godine, zapaljeni i posve izgorjeli. Nije bilo nikoga u samostanu. Inače, boravio je u njemu samo gvardijan, ali on je vjerojatno išao sabirati svećenike za ispovijedanje hodočasnika na Veliku Gospu. Prema ljetopiscu Beniću, bili su isprva nepoznati začetnik i izvršitelj tog nedjela. Međutim, jedan ciganin, imenom Kotroman, mučen teškom bolešću i osjećajem krivnje, ispripovjedio je prisutnima kako je njemu Sefer-paša dao dva konja i dva dukata da potajno zapali samostan i crkvu. A on je, te i te noći složio svežanj od suhe kore drveća, napravio baklju, ubacio kroz prozor u jednu sobu koja se nalazila od strane brda i pobjegao. Dok su se stanovnici u kasabi probudili i primijetili požar, vatra je toliko zahvatila da se ništa nije moglo spasiti. Marijansko svetište u Olovu, uz to što seže u daleku prošlost, odlikuje se i jednom originalnošću: više od dva stoljeća ono se održavalo kao svetište bez materijalne crkve i u dijaspori.

Na ravnom prostoru pred sadašnjom Gospinom crkvom upada u oči crni kamen približno četvrtastog oblika, oko pola metra visine iznad zatravljene površine zemlje. Osobito on upada u oči prigodom velikog hodočašća kada bude stalno okružen pobožnim moliteljima, koji se pri dolasku uz njega kratko zadržavaju i redovito upale po koju svijeću. Kada se nakupi mnogo takvih zapaljenih svijeća oko kamena, toplota od mnogih plamenova istopi vosak pojedinih svijeća pa to onda bukne u jedan veliki plamen, od čega je kamen sve crnji, što inače nije njegova prirodna boja. Na temelju iskopavanja može se ustanoviti da je ovaj kamen povezan sa zidom i kamenim pragom, da mu je cjelokupna visina 190 cm, da na njemu imaju tri okrugla udubljenja za baglame. Iz toga se može sigurno zaključiti da je taj kamen lijevi dovratnik glavnog ulaza u crkvu, sa istočne strane. kako godinama vjernici nisu imali ni slike ni kipa pred kojim bi klekli i upalili svijeću, oni su to počeli činiti uz ovaj kamen. I ta praksa je zadržana do danas.

Još i prije razrušenja crkve i samostana, olovski su fratri bili prisiljeni napustiti Olovo i poći u Ilok. Olovski su fratri i u Iloku zatekli Turke pa nisu mogli ni ući u Ilok nego su prvo vrijeme boravili u nekoj šumi kod mjesta Ljuba. Kada su Turci istjerani iz Srijema 1688. godine fratri su u Iloku osnovali rezidenciju te obnovili zgrade crkve i samostana. Nakon 1704. prenesen je onamo naslov olovskog samostana pa se isprva nazivao "Olovski samostan sv. Marije u Iloku". Međutim, već nakon desetak godina pojavljuje se naslov "Samostan sv. Ivana Kapistrana u Iloku". Naime, u Iloku je i prije turskog osvajanja postojao franjevački samostan ugarske provincije, u kojemu se 23. listopada 1456. preselio u vječnost glasoviti branitelj Beograda fra Ivan Kapistran (proglašen svetim 1690.). Sa iseljavanjem katolika nestaje i rudara i rudnika olova. Na Bakićima crkva je također posve napuštena i opustošena. Najgore se prošli katolici koji su, poslije velike seobe s vojskom Eugena Savojskog i poslije rušenja olovske crkve, bili ostali u Olovu i okolici. Na njih je vršen takav pritisak da su morali, ili odseliti u druga mjesta ili se islamizirati. Tako je kroz izvjesno vrijeme Olovo postalo čisto muslimansko, što je i sada slučaj za Gornje Olovo u kojem se nalazi crkva.

Poslije rušenja crkve i samostana 1704. te nestanka katoličkog življa iz Olova i bliže okolice, nije se moglo ni pomišljati na novu gradnju. Neki izgledi su se ukazali kada je Austrougarska monarhija preuzela vlas u Bosni. Iskoristivši neobično brojan posjet hodočasnika 1886. (5000 vjernika) razvio je tadašnji vijački župnik fra Pavao Semunović živu akciju da se napravi drvena kapelica u koju bi se mogli skloniti hodočasnici za nevremena. Vlasti iz Sarajeva nisu dozvolile da se gradi na postojećim temeljima. Drvene konstrukcije koje su izgrađene 1886. kako su bile od slabije drvene građe i bez stalnog nadzora nisu izdržale ni trideset godina: crkva se srušila 1913. a tokom slijedećih ratnih godina i sve drugo je propalo. Godine 1923. vjerojatno je velikogospojinsko hodočašće dalo povod da se pokrene akcija. Osnovan je odbor za gradnju. Neki su članovi htjeli što prije započeti s gradnjom a neki su htjeli graditi istu crkvu ali za to nije bilo sredstava. Akcija je uspješno krenula tek 1929. kada se u nju uključio fra Lujo Zloušić koji je sve do smrti, punih 40 godina, sebe zdušno i nesebično ugrađivao u olovsko svetište. Zbog novčanih poteškoća gradnja crkve je obustavljena 1932. Zidarski radovi na crkvi su nastavljeni 1936. kada je i pokrivena. Završetak radova obilježen je podizanjem križa na kupolu i sahranjivanjem posmrtnih ostataka koji su prigodom radova oko crkve nađeni u zemlji. Bilo je to 1. studenoga 1936. godine. Od tada na crkvi u Olovu su povremeno izvođeni razni vanjski i unutrašnji građevinski radovi.