Ponedjeljak je, 22. lipanj 2009. g. Vrijeme se urotilo protiv ljudi. Ništa od povećanja temperature ka gore i globalnih klimatskih promjena s prženjem na suncu. Hladno, kišovito i depresivno za većinu. Manjina ionako ni u čemu nikada bitna nije bila. S tim mislima pakiram se za Oćeviju. Razlog - dolazak grupe Nizozemaca s našim Borom Barkićem. Preko Patkovca nigdje žive duše. Radnici Stupčanice napustili su to područje, tako da životinje slobodno šnjiraju na sve strane. Kažu da ih na našem području odavno nije bilo ovoliko. Vjeverice skakuću preko puta, a meni na umu medvjed koji hoda oko Tribije i Ivančeva. Na ulazu u selo s desne strane uređene kuće. Naselje mi ljepše nego prije rata. Vani grupa majstora oko mješalice.

Kod raskrižja za dom veliki pano s natpisom koji predstavlja u kratkim crtama Oćeviju. Sve po JUS-u. Lijepo za vidjeti. Skrećem prema Ligatićima i tražim put za Torove. To je ranč Barkićevih. Zvao me Zdravko. Veli, umjesto u Vareš donesi med u Oćeviju i usput nešto zabilježi. Zdravka se ne može odbiti. Ni zaboraviti. Svugdje ga ima i tražena je roba. Ne znam za druge, ali znam da ga njegovi Oćevci najviše cijene. Opet, osim manjine koja je u ovom slučaju k'o gorušičino zrno. Idem i zbog oćevskog humora koji nitko kopirati ne može. I radi majdana, Lastrića, Barišića, groblja, Martijana pl. Varešanina, i zbog ...

Skrećem desno, a sunce se nakratko pomoli u momentu kad pogled bacam na brdo gdje je smještena crkva. Nigdje brojnijih lokaliteta nego u Oćeviji nema. To znači da ima bogatu i dugu povijest. Nalazim kuću, ispred suncoban s natpisom koji reklamira pivo. Ne sjećam se koje.

Mario Barkić vrti janje na ražnju. Odnosno vrti ga struja s akumulatora. Uz njega su otac i mati. Tu je i supruga i tri sina. Stiže ubrzo i Mladenko iz Bobovca. Gosti su kod majdana i zovu da siđemo natrag. Vraćamo se istim putem do majdana Jozeljića. Zdravko i Boro s domaćinom Mijom gledaju vodopad s gostima. Pozdravljamo se i predstavljamo. Četiri muškarca i dvije mlade žene. Jedna je, Kineskinja. Jedan od njih je Borin direktor. Odmah objašnjavam da je vodopad pod zaštitom kao spomenik prirode više od 40 godina. Ali, ne praktičnom, kao uostalom i ostalih 7 spomenika prirode na općini.

Gledamo mlin i ribnjak ispred. Pastrmke plivaju. Za internu upotrebu Mijo ih stavio nek se nađe. Za domaćine i goste. Ima ih dosta. Obilazak majdana i skladišta. Upada mi odmah u oči da imaju dosta raznovrsne robe pripremljene na zalihi. Gostima se nudi piće i objašnjava za neke od alatki za koje ni ja nisam znao čemu služe. Kupuju i plaćaju. Robu će Boro povući idućeg mjeseca. Ovaj su put stigli zrakoplovom. I to umjesto u Sarajevo sletjeli u Dubrovnik. Zbog nevremena. Bili su pošizili, ali sad su oduševljeni. Sve su zaboravili.

Posebno su im zanimljiva potkovana jaja koje je Mijo poklonio. Traže da za ljeto pripremi još bar desetak. Pitaju za cijenu, ali Mijo veli da to samo poklanja. Kad govori cijenu, lomi ruke. Naš svijet je taki. Kad mora nadjet cijenu jezik se zaveže, a udovi grče. Zato nas i neće u Europsku uniju. Ne razumijemo se u biznis.

Valja nam i u majdan Vijačkića. Tu je nekada trag ostavljao Borin i Zdravkov otac Mijo. Vrata otvara Toni, a ovaj majdan je još autentičniji. Pokazuje Zdravko gdje su u majdanu mogli uloviti ribu kad puste vodu. I on je ovdje djetinjstvo provodio. Prateći ga sa strane cijeli dan, meni se čini da će i starost. Ne u majdanu. Na Torovima. Slikanje na sve strane. Jedino slabo mobiteli zvone. K'o da i oni znaju da im ovdje nije mjesto. Ja tu spravu i neposjedujem. Često to više smeta drugima nego meni. Kažu nisi u trendu. A meni drago.

Preko puta napuštena kuća. Djevojke ušle i pojavljuju se na prozorima. Hoće da ih snimaju. Svaki pokret, svaki detalj im je zanimljiv. Vraćamo se ka Torovima. Odmah pred kućom zaljevamo se pivom, rakijom i prvoklasnim vinom. Već je kasno poslije podne, janje još malo pa pečeno. Boro goste vodi na Glavicu. Po povratku prvo nešto zalogaja s roštilja. Ispred kuće nadstrešnica sa stolovima. Zemlja popločana kamenom. Uz zid roštilj s dimnjakom. Prostor s kojega puca pogled na sve strane.

Sve je ovo Zdravkovo djelo. I Bernino. Priča kako je sve njemu prepustio. Berno je napravio mnogo veći prostor za sjedeljku nego što mu je rečeno. I bio je u pravu, veli Zdravko. Dosta toga su imali na umu ovdje uraditi. Popločati kamenom stazu s puta dovde. I konje za jahanje nabaviti. No, Berno je otišao. I ovdje ostavio dubok trag. Nedostaje. Vidi se to pri svakom spominjanju njegova imena. Vele, netko ga i pokuša kopirati, ali nikada nikome to neće uspjeti.

Serviranje je. Već je oko 19.30. Hladno je vani, ali u duši nije. Ambijent za 15. Sjećam se govora visokog predstavnika neki dan u Kraljevoj Sutjesci. Kaže da u BiH ljudi imaju dušu, što je na zapadu malo morgen. Jest, ovdje stranci dušu i vide i osjećaju. A od naše muke okreću glavu.

Uspijevam malo porazgovarati s Borom. Dio njegove priče sličan je mnogim pričama naših po svijetu. Drugi baš i nije. Pokrenuo je aktivnosti na prikupljanju sredstava za ovdašnje potrebe u Nizozemskoj, nedavno dovezao ventilator za Vijaku, a sada upoznao svoje prijatelje i radne kolege sa svojim krajem. Kaže, bori se da ovo sve ne zaraste, da nešto uradi. Po kući i okućnici vidi se koliko Barkići ulažu u svoje Torove. Cvijeće ispred kuće friško okopano. Velim mu da ne mogu ništa da kažem. Ja odavno ni bližnjima ne dijelim savjete niti dajem znake potpore ni protivljenja. Iskustvo je majka mudrosti, a povijest učiteljica života.

Smrkava se i sve je hladnije. Ulazimo u kuću da kavenišemo. Ugodno je i toplo. U kući sve tip - top. Starina Anto predmet je zezanja sina Marija i Zdravka. To je taj oćevski humor. Godina je prošla otkako se nisam ovako ismijao. Samo za ovo se isplatilo otići i mnogo, mnogo dalje. Tu je i Geno predsjednik Mjesne zajednice. Ni jedan mu damar ne igra kad odvali koju smiješnu. Baš k'o i u svih Oćevaca.

Nizozemci uz pomoć žena peru suđe. Komentiraju kako se od njih može dosta toga naučiti. Domaći vele, ako nemate ništa pametnije uvesti, nemojte ni to da mi muškarci peremo suđe. Vidim da između gostiju sve štima. I Boru cijene što nam je posebno drago. Direktor ga grli. Mladenko odlazi, a ja ostajem na pokušaju. Ne daju mi. Valja ostati. Još jedna, pa još jedna ... I tako do blizu ponoći. Ja i Geno posljednji napuštamo poprište. Gostima želimo ugodan put i ponovni dolazak. Idući put morat će tražiti od predsjednika Gene vize. Svidio im se i humor. Stišćem ruku Barkićima. Ima ovdje i dosta osobnog. Falio je treći - Ilija. Čovjek je mojima dao na korištenje svoju kuću poslije rata u Varešu. Pred rat i tamić na usluzi vojsci u Vijaci. Prilika za susret i da se ne zaboravi nije propuštena. Pa kako nam dalje bude.

Uz svjetlost vanjske sijalice i Zdravkov pozdrav izlazim na put i kroz zaspalu Oćeviju prema Okretaljci i Lovačkom vozim. Sjetih se projekta koji radim u svezi zaštite planine Zvijezde i koji ovih dana ide na Općinsko vijeće. K'o da mi jele govore ne brani nebranjeno, a smrče ne odustaji ni za živu glavu. U glavi gori, a u duši se puši.