Nekada smo feštali kad se tkogod rodi, kad smo išli u ondašnju vojsku, kad smo se ženili ili udavali. Odlaske u mirovinu uglavnom nismo slavili jer je to valjda bio početak kraja. Više nije tako. U vojsku se ne ide, nema svadbi, pa tako ni nasljednika. Nemere biti ni slavlja, dabome. E, odlazak u mirovinu nešto je drugo. Ako imaš sreću da radiš to je već za slavlje. A ako doživiš i mirovinu u ovom prevrtljivom vremenu i još neofucan, to je za Ginisa. I da se slavi k'o novo rođenje.

Bilo je to nekada oko 1996. ili 1997. godine. Igranka u Vijaci, mislim da su mogle biti poklade. Svijeta buljuk, zaželili se jedni drugih, a i sijela. Tada smo još mislili da slijedi masovni povratak i ljepši život, bili smo puni elana. Elem, negdje oko bine slučaj je htio da upoznam Čedu Pavlića. Stajao je i pričao s Ivom Carinkinim. Kasnije će se po sto puta utvrditi, da je to bio susret s gromadom od čovjeka. I vak' i nak'.

Uslijedile su godine burne i teške. No, nama koji smo nešto u Mjesnoj zajednici burgijali, taj je čovjek bio jedini koji nam je u svemu pomagao, jedini koji nas je razumio i vjerojatno jedan od rijetkih koji se nije držao uhodane krilatice – e, kad 'voliko para prometnu priko ruku, kol'ko li seb' uzmu! Da bi nam se pridružio, Čedo je prvo napravio kuću. Za prinoćit, a kako stvari stoje možda i priselit.

Uslijedilo je uvođenje telefona, internet stranica, kablovska, rasvjeta, vodoopskrba, paketići za Sv. Nikolu, knjižnica, muzej, put, druženja, i još mnogo toga. Bilo ga je svađe. Lobirao je, podmetao leđa, djelovao ispotiha. A, ništa za uzvrat nikada nije tražio. E, to je ono što je raritet. Jest, zlobnici će rijet – pa šta će mu kad ima! Pa u tome i jest kvaka.

Saznajemo da ide u mirovinu uoči Nove godine. Ideja je da se organizira prigodno druženje za njegove i naše prijatelje, koji su nam svih ovih godina zdušno pomagali. I od svih njih gotovo nitko nije iz Vijake. Zakazujemo datum 8. siječanj 2010. godine. Organizator Mjesna zajednica Vijaka. Mjesto druženja Dom kulture. I svjesni prigovora da bacamo pare. Petak je, sve je spremno. U pozivnicama stoji u 15 sati. Prvi je stigao Srle, koji vodi knjižnicu i pomaže gdje god zatreba. Tu je i Davor s ekipom oko postavljanja i aranžiranja stolova. Hajrudin je stigao na vrijeme iz Sarajeva s harmonikom. Prvi gosti su iz Tuzle na čelu s komesarom MUP-a Tuzlanske županije. Ministar nije ni ovaj put mogao da dođe. Tuzlaci će sjediti pod krovom objekta za koji su dali oko 12.000 komada crijepa.

Zovemo Čedu da dođe od kuće, a neki su već kod njega. Susreti prijatelja i poznanika. I onda u čas jedan za drugim. Znali smo da će gotovo svi doći. Kažu i zbog Čede i zbog Vijake. Načelnik i predsjedavajući OV-a Vareš, Niko Lozančić dobro znano lice, svećenici, predstavnici poduzeća iz Tuzle, i tako dalje. Slijede govori i darovi. Kese sa svih strana i prigodne riječi zahvale i želje za nastavkom suradnje i u mirovini. Sjeda se jer se ogladnilo. Gotovo je 16 sati. Fataj Hajro harmoniku, bez nje nema sijela. I mala i velika dvorana za sastanke su pune. Vidi se koliko znači čajna kuhinja. Pjesma leti na sve strane. Tu je Ivanka i Janjica, koja je iskusni majstor za ovakve prigode.

Javljaju nam da stiže predstavnik poduzeća Sinbra iz Tuzle Halil Sinanović. To je onaj kojega smo posebno željeli ovdje. Već godinama osigurava paketiće za Sv. Nikolu za djecu Vijake, Oćevije i Magulice. Svejedno mu je gdje će sjesti, no inzistiramo na mjesto rezervirano za njega. I još kaže da će osiguravati paketiće za djecu dok je živ. Mislim u sebi, izdrži još koju godinu, a nakon toga daj Bože da imadneš kome dijeliti.

Hajrudin trpi graške znoja rastežući harmoniku. Prihvatio je naš poziv bez dvoumljenja. Kao i uvijek. Ubrzo se ponovno vidimo za Žutu žabu. Mijo Vidović i Zdravko Barkić imaju svoj šou. Oćevija i Magulica sve vrijeme neriješeno. Dobro se nose izazivajući jedan drugoga. Smijeh svakako. I oni su obilježili prošle godine svaki na svoj način, pomažući Vijaci. Zato ih uvijek pozivamo, kao i našeg bivšeg župnika, sada gvardijana fra Iliju Božića. Sve osobe na koje se može računati. Načelnik općine znao je uletiti kad god ga „pritisnemo“, a Zdravko Marošević je dio nas. Svi su tu.

Svi se slažu u jednom. Vijaka je na način koji baš i nije čest iskoristila prigodu da se zahvali, a zahvaljivanja nikada nije dosta. I što je još važnije, neki od gostiju najavljuju novi vid pomoći. A, mi. Šta mi? Pa, velimo, tako smo kaki smo. Dosta je gostiju odlagalo odlazak što je moguće kasnije. Ispraćamo jednog po jednog. Oni koji su ovdje prvi put, ne kriju iznenađenje i zadovoljstvo. Na kraju ostaje stara ekipa. Grupišemo se. Oko ponoći zavjesa se spušta. Dogovaramo sljedeći susret za poklade. Prvo u Oćeviju, Barkić zove. Nemere falit. Pa, Žuta žaba.

Ispratismo Čedu i mirovinu i dočekasmo u Vijaci. Hvala ti druže na svemu. Nastavljamo suradnju. Još da te zdravlje posluži i mirovina bude na vakat.