Kako vrijeme brzo prolazi. Sjećanja na prošle poklade nisu izblijedila, a stigoše nove. Već u subotu navečer Gornjovijačani po tradiciji započinju prvi svojom feštom. Ove godine bilo je to u Domu, koji sve više postaje prava oaza za ovakve prigode. Kažu bilo je lijepo, Hajrudin opet s harmonikom i prva večer je najavljivala ugodna druženja narednih dana.

Pokladna je nedjelja i po prvi put nisam u Vijaci. Posjet bolesnoj majci u Zenici preča je od ovozemnih radosti. Događalo se tko zna koliko puta da je Vijaka najpreča, a sve ostalo je moglo čekati. No, vremena se mijenjaju pa i ljudi.

Na pokladni ponedjeljak stižem kući. Valja je bar malo zagrijati kad se u noći vratim iz Oćevije. Vidim ne telefonu dosta poziva. Jedan broj najduži. Znam da je Nizozemska. Tomo javlja šta ima novoga na Donjoj Vijaci. Čuo se s tamošnjim mačkarama. Veli, ima ih dosta. Znao sam to. S tim se Donjovijačanima nešto čudno događa. Doživljavaju pravi preporod i renesansu. Najviše ih za Sv. Anu, najviše za Božić i Novu godinu, najviše za poklade, najviše ih kad idemo u šumu. Još ako ih bude najviše za Uskrs onda je vrag odnio šalu. Moj duboki naklon. U kafiću sam oko 18 sati. S Paljega silazi nešto Gornjovijačkih mačkara. Raštrkali se. U kafiću „civili“ s Donje Vijake čekaju svoje. Saznajemo da su otišli kod paroka. Kad ono eto ih. Prvi Šukur. Što bi rekao moj nekadašnji kolega s posla rodom Makedonac „izbacio dvije sise k'o dva šlem“. Redaju se maska do maske. Uz one koji ovdje žive, tu su Ferdo i Jelkica s djecom, Tiho, Alojzija. E, to je oprobani recept. Nemere falit. Kad se bratska srca slože sve se može. Prva harmonika je iz Vareša. Nema te riječi koje mogu pohvaliti žene koje su zašle u sedmu deceniju života, a željeznom voljom pokazuju smisao za tradiciju i veselje.

Za jednim stolom mačkare s Ivančeva. Bol ne preboljena. Ove godine tek ih je desetak . Nisu dolazili u Tribiju, a ispred doma na Ivančevu nisu ni snijeg očistili, a kamo li da se u njemu okupe. Tek Boris iz Knina stigao od mnogih koji žive izvan ovoga sela.

Za šankom sam. Mačkare imaju prednost. Pitaju me jesmo li se mi u Tribiji mačkarili. Odgovoram da je Tribija na samrti. Čeka samo tko će je pokopati. Spašavajte velim svoja sela, ja sam svoje izgubio. Vele mi da onda pomognem njima. Ne, ne, nisam mogao ili znao ni svome. Baksuzli sam. Uz sve to i u vrijeme kad smo bili živi nismo se mačkarili. Zašto? Bog bi ga samo znao.

Mlađo ispija klipaču. Uvijek je znao izabrati dobru masku. I meni popravljati 13 godina pasata s kojim ćemo za Oćeviju. Ove godine slavimo dvije iste obljetnice: pasat 25 godina života, a ja braka. Za Oćeviju put dobar. Odavno nije bilo vrijeme ovako naklonjeno kao ovih poklada i uopće ove zime. Dok je u Rumunjskoj – 28, mećave u Njemačkoj, Nizozemskoj i SAD-u, eto naša Zvijezda pokazuje drugo do sada nepoznato lice.

Ispred Doma valja naći parking. Dva kombija iz Vijake su stigla i tko zna koliko auta. Ako nas nema u Oćeviji, nema ni njih u Vijaci. Oprobani metod koji pali. U domu ojlala. Veselo da veselije ne može biti. Pića se redaju u rukama, jedino u džep da saljevaš. Stigao je i naš župnik. Nađe se gdje god treba. Mačkare su sve navraćale kod njega i fra Berislava. Vele, bilo je super i pjesme i kola. Eto, već godinama da nam se u parocima pa nam susjedne župe po malo ljubomorne. Uvijek im govorim da je to i do župljana, što u Varešu baš i nije uhu ugodno čuti .

Čedo Pavlić slika. Ima kad kako je u mirovini. Tiho je slikao mačkare u Donjoj Vijaci. Tako da su njih dva zaslužni za veliki broj slika. Nalazim se s Pavom i Marinom. Par koji ne zna izdati. Ljubav prema Vijaci sto puta dokazana. Pavo daje novac za stranicu. Iskradam se oko 11.30. Lijepo druženje i lijep san.

Pokladni utorak 16.30 . Ovo nisam očekivao . Negdje 22 ili 23 osobe na sebi imaju nošnje. To je prvo iznenađenje. Drugo je što je 8 muškaraca: Dražen, Darko, Manojlo, Franjo, August, Milenko, Mihovil i Mladen. Do sada ih je obično bilo tek dvojica. Nošnje su sašivene sredstvima hrvatske vlade i ležale su u ormaru. Sada su aktivirane. Za pohvalit. U goste je došao i konzul Republike Hrvatske u Tuzli g. Josip Juras. Govorimo mu i zahvaljujemo se za nošnje. Svakako da nije gledao „Žutu žabu“. Vjerojatno ni čuo.

Na Čaršiji smo. Igra oko vatre. Zvoni zvono u tornju vijačke crkve. Pozdravlja se Gospa i nakratko se prekida igra. Kao na stari vakat. Jedino s tom razlikom što su u to vrijeme sva djeca morala trčat kući na molitvu. Tko ne stigne pokusao bi batine ili prenoćio u magazi. Sada je od Čaršije do Carine ulična rasvjeta. Nošnje dolaze do izražaja. Hajrudin i Ivo prate igrače.

U domu nastavak igre. Primjećuje se da su dobro uigrani. Na bini Semun s orkestrom. Prvo kolo je spremno. Sakuplja se sve više svijeta. Porano je pa idem kod Čede Pavlića na čorbu. S Oćevcima i Lekom. Priča Leka u odjeći zatvorenika kako je nedavno ispred vlade išao poslovno u jednu od najbogatijih država na svijetu koja se zove Brunei i državno uređenje je – sultanat. Smijemo se, šta bi drugo, tamošnjim dogodovštinama. Meni daje u zadaću da napravim priču o nekadašnjem nogometnom vijačkom timu iz njegove mladosti. Od njih 12, živih je samo 5. Tema nevesela, ali i to je realnost.

U Domu je već prilično puno. Kao i u Oćeviji, nit problema nit frke. Policajci Zdeno i Zeka vani se dosađuju. Ako bi radili u normi ove dvije noći, ostali bi suha šlajpeka. Tema je za šankom glazba. Vječna tema. Jedni bi ovo, drugi bi ono, treći ne bi ništa. Za to vrijeme mladi rade svoj posao. Dijele se nagrade za najbolje maske. Uz Mjesnu zajednicu, nagrade je kao i svake godine poklonio i Zdravko Barkić iz svoje kolekcije odjeće. U 24 sata nema više. Za desetak minuta sala je prazna. Kad je najljepše. Netko u kafić i u Pešte, drugi kući. Klizavo je i zbog kišice valja paziti.

Zavjesu spuštamo u petak za šankom „Kod Tinte“. S Borom Barkićem sam. On sutra ide natrag. Red je da popijemo kavu i rakiju. On iz čaše, ja iz čokaljčića. Nije mu jasno što konobar pravi razliku, zato mu gazda objašnjava – ovi preko 50 godina dobiju čokalj, a mlađi čašu . Boro je predao za vijačku stranicu 200 eura, a bio je aktivan i oko sakupljanja ljetos. Dao je i dovezao ventilator za vijačku salu. Pomaže i Oćeviji. Zato mi je drago da smo se uspjeli pozdraviti.

Prošle su još jedne poklade. Bez mane. Na nivou. Zovu me moji nekadašnji suseljani sada u Austriji. Htjeli bi susret Tribijana ovoga ljeta. Pitaju da li sam ZA. Kao da su čuli moje riječi iz kafića. Možda im je netko i prenio. Ne znam hoćemo li se dogodine možda i mačkarit. Doduše, možda i sanjam.

Slike pogledajte u našoj foto galeriji!